Saturnovi prsteni

Saturnovi prsteni su veoma složeni i sastoje se od stotina tisuća prstenčića. Tvar se nalazi čak i tamo gdje se mislilo da je prsten razdvojen. U Cassinijevoj pukotini, ograđenoj s dva tamna prstenčića, vide se četiri svijetla prstenčića, a svaki je širok 500 kilometara. Enckeova pukotina je tamni pojas od kojega je, do vanjskog svog promjera, A - prsten izrazite svjetline. Veličina tijela koja tvore prsten kreće se od prašine do stijena od stotinu metara. Razna područja naseljuju tijela različitih veličina, no u prosjeku kreću se oko 10 centimetara. Vanjština tjelešaca je ledena, a možda su ledena i skroz naskroz. Boja ledena površine nije sasvim bijela (albedo je 0,7), već pokazuje crvenkaste i smeđe nijanse. Iz gibanja svemirskih letjelica procijenjeno je da je ukupna masa prstena bar 1 000 puta manja od Mjesečeve. Praznine u prstenu ima sto puta više nego što je obujam koji tijela zapremaju. U prostoru između tijela ima vodika. Prema izravnim mjerenjima, debljina prstena nije veća od nekoliko stotina metara. Unutarnji polumjer dijela prstena vidljivog sa Zemlje iznosi 1,21 Saturnovog polumjera, a vanjski je polumjer jednak 2,26 Saturnovog polumjera. Debljina prstena, relativno prema promjeru, mnogo je manja nego debljina lista papira.

Pogled na sve Saturnove prstene iz svemirske letjelice Cassini-Huygens (2013.). Zemlja je "mala plava točkica" između vanjskih prstena G i E, u donjem lijevom dijelu slike.

Glavni Saturnovi prsteni s oznakama.

Saturnovi prsteni.

Voyager 2 pogled na Saturn koji baca sjenu na prstene. Vidljiva su 4 prirodna satelita.

Podjela prstenova

Prsten je podijeljen u uže dijelove, koji se imenuju velikim slovima. Najbolje se vide prstenovi A i B, koji su međusobno razdvojeni Cassinijevom pukotinom. Bliže planetu smješten je prsten C, koji pri vanjskom rubu također sadrži pukotinu. Taj se prsten ne vidi jasno sa strane odbijene svjetlosti, a zbog prozirnosti, ne baca ni sjenu na tijelo Saturna. U njemu se nalaze tijela prosječno veća, oko 1 metar, i rjeđe raspoređena. Kada se promatra u prolaznoj svjetlosti, taj je prsten sjajniji od svih drugih dijelova.

Unutarnji prsten D pruža se sve do Saturnove površine i sastavljen je od sitnih čestica, prašine, koja pada na Saturn kao da se cijedi iz daljih dijelova prstena. Čestice praha nastaju stalno, mrvljenjem većih tijela pri međusobnim sudarima. Prsten B je najširi i najmanje proziran s osvjetljene strane. Kada se promatra sa strane prolazne svjetlosti, izgled mu se sasvim promijeni, taman je.

Cassinijeva pukotina, široka 4 000 km, nije područje bez materijala. Tamna je samo ako se gleda sa Zemlje, i to zato što sadrži malo materijala. Nasuprot tome, ona je veoma svijetla, čak najsvjetliji dio prstena, kada se promatra sa strane prolazne svjetlosti. Svjetlost raspršuju tijela veličine 10 metara.

Na raspored tijela u prstenčiće bitno utječu gravitacijske sile brojne porodice satelita (rezonancije, kao i kod planetoida), kao i negravitacijske sile (elektrostatske i magnetske). U prstenu C prstenčići su razmaknuti jednoliko, a uočen je i jedan prsten koji nije koncentričan. U prstenu B prstenčići su poredani bez neke pravilnosti. U tom prstenu zabilježena je jedna od najčudnijih pojava: pruge - katkada tamnije, katkada svjetlije, a pružaju se radijalno, u smjeru Saturna kao žbice kotača. Ophodno vrijeme tih žbica podudara se s ophodnim vremenom vrtnje Saturna i njegove magnetosfere. Njihova pojava i raspored mora da su uzrokovani silama kojima na čestice prašine, električki nabijene, djeluje magnetsko polje.

Prsten A je najhomogeniji, no pri vanjskom rubu prorijeđen je Enckeovom pukotinom (Johann Franz Encke). Njegov vanjski rub je ujedno i vanjski rub prstena vidljiva sa Zemlje. No prstenovi se raspoređuju i dalje, a među njima se redaju najmanji sateliti. Atlas (mjesec) (također Saturn XV.) se kreće stazom 1 000 km daleko od prstena A. Njegova privlačna sila djeluje tako da je rub prstena A oštro omeđen. Zato je taj prirodni satelit nazvan "čuvarom". U procijepu 16. i 17. satelita nalazi se posljednji gusti prsten, prsten F, koji je otkrila 1979. svemirska letjelica Pioneer 11. Od prstena A udaljen je 4 000 km. Ophodno vrijeme tog prstena je 15 sati. Širok je stotinu kilometara, a izgled mu je promjenjiv. Pri prolazu Voyagera 1, prsten se sastojao od nekoliko odvojenih užih vrpci, pri čemu su se vrpce prepletale; pri prolazu Voyagera 2 vrpce se nisu prepletale. Promjena se tumači ritmičkim djelovanjem privlačenja tih satelita. 17. satelit je Saturnu za 800 km bliže od prstena, a 16. satelit za 1 500 km od Saturna dalje nego prsten. Unutarnji se satelit kreće brže. Uređujući "stado" mnogobrojnih sitnih pratilaca Saturna, oni imaju ulogu pasa čuvara, pa se i nazivaju "ovčarima". Oni sami imaju ophodno vrijeme u rezonanciji s ophodnim vremenom satelita Mimasa u omjeru 2:3.

Sateliti 10. i 11. gibaju se stazama koje se izmjenjuju u roku od nekoliko godina. Nešto dalje od njih nalazi se prsten G. U njegovu području ne zapaža se nikakav veći pratilac. Jedna staza raspršenog materijala koji se sastoji od vrlo finih čestica, širi se od 3,5 do 8 Saturnova polumjera. To je prsten E.

Saturnovi se prsteni sastoje od materijala koji je najvećim dijelom preostao još iz doba stvaranja Saturnovih satelita. Saturn se stezao na današnju veličinu, a vanjski su mu se slojevi hladili. Preostala vodena para iz oblaka kondenzirala se u meteoritna tijela i usredsredila u ekvatorskoj ravnini. Postoje pritom dvije mogućnosti. Ili od tih tijela nije nikada nastao cjelovit prirodni satelit, jer je to sprečavala plimna sila, ili se već stvoreno tijelo rapalo, opet zbog rastezne plimne sile. Mala debljina prstena posljedica je sudaranja tjelešaca. Ako se neka masa giba pod kutom prema ekvatorskoj ravnini, osim komponente brzine paralelno toj ravnini postoji i okomita komponenta. Zbog okomite komponente dolazi do sudaranja, a neelastični sudari vode pak smanjenju tih normalnih komponenti. Zato se postupno nagib ravnine prema ravnini ekvatora planeta smanjuje i staze koncentriraju se u jednoj ravnini. Taj mehanizam primjenjuje se i pri tumačenju nastanka planeta i njihova gibanja gotovo u jednoj ravnini. ^[1]

Izvori

1. Vladis Vujnović : "Astronomija", Školska knjiga, 1989.