Roald Amundsen

Roald Engelbregt Graving Amundsen (16. jul, 1872. – 18. jun, 1928.) je bio norveški istraživač polarnih predjela. Vodio je Antartičku ekspediciju od 1910. do 1912. koja je prva stigla do Južnog pola.

Roald Amundsen

Roald Amundsen
Rođenje	16. VII. 1872. Borge, Østfold, Norveška
Smrt	18. VI. 1928. (55 god.) nestao u Barentsovom moru
Polje	istraživač polarnih krajeva, geofizika
Poznat po	-prvi preplovio Severozapadni prolaz (1903.÷1906.) -osvojio Južni pol (1911.) -prvi je bio i na Južnom i na Severnom polu -istraživanje Zemljinog magnetskog polja
Istaknute nagrade	Hubbardova medalja (1907.) Orden Franje Josipa (1907.) Medalja Charlesa P. Dalyja (1912.) Vega medalja (1913.) Zlatna medalja Kongresa (1928.)

Amundsen je rođen u porodici norveških brodovlasnika i kapetana. Inspiriran ekspedicijom Fridtjofa Nansena na Grenland 1888. godine odlučio je da svoj život posveti istraživanju.

Djetinjstvo i mladost

Rođen je nedaleko Fredrikstada kao najmlađe dijete imućnih roditelja Jensa Amundsena i Gustave Sahlquists. Otac mu se obogatio trgujući robljem između Kine i Centralne Amerike. Prvo dijete su dobili još dok su živjeli u Kini a onda sele 50-ak km južnije od Christianie, današnjeg Osla, i tu dobivaju još dva sina i kćerku, prije nego što je Roald rođen. Otac mu je preminio kada je imao 14 godina i njegova tri starija brata, po ugledu na oca, postaju mornari. Na majčin zahtjev započinje studij medicine, ali kad je imao 21 godinu majka mu umire i on odlučuje posvetiti svoj život polarnim istraživanjima,^[1] inspiriran grenlandskom ekspedicijom Fridtjofa Nansena. Morsko iskustvo stekao je na brodu koji je lovio tuljane. Dozvolu upravljanja brodom dobiva 1905. uporedo sa nabavkom broda Fram. Iako se nikad nije ženio, usvojio je dvije Eskimke, Camillu i Kakonittu, tokom jedne ekspedicije u Sibiru. Privatni život je pokušavao držati podalje od očiju javnosti, tako da su povjesničari tek poslije njegove smrti objavili sa kojim ženama je Amundsen imao romanse. Zadnja od njih je bila sa udovicom sa Aljaske, Bess Magdis, ali tu vezu nisi pretvorili u brak jer je u međuvremenu Amundsen nastradao. Kuću Uranienborg gdje je živio kupuje 1908. i tu je planirao sve svoje ekspedicije i u toj kući je živio do kraja svog života. Danas ta kuća služi kao muzej. Nekoliko puta je bio nagrađivan ordenima, kako norveškim tako i inozemnim.

Ekspedicija Belgica

Brod Gjøa

Saznavši da belgijski istraživač Adrien de Gerlache ima planove otploviti prema Antartiku brodom Belgica, kako bi došao do magnetnog Južnog pola, pokušava mu se pridružiti. Dobiva mjesto prvog časnika i ekspedicija kreće na put 16. 8. 1897. To je bila prva ekspedicija koja je provela zimu na Antartiku^[2] i čak iako to nije bilo planirano brod Belgica je bio zamrznut u ledu. Amundsen je to iskoristio preduzevši nekoliko kratkih putovanja od po nekoliko dana što će mu kasnije koristiti pri drugim ekspedicijama. U međuvremenu je obolio od skorbuta ali ga je spasio brodski liječnik koji je lovio životinje i servirao posadi svježe meso. Amundsenu nije imao dobar odnos sa Gerlachem, jer su samo Belgijanci mogli upravljati ekspedicijom i ovo je bio jedini put da on nije bio vođa ekspedicije. Pri povratku u Belgiju, biva nagrađen belgijskim Leopold-ordenom. Poslije toga počinje pripremati svoju ekspediciju koju je proveo sa brodom Gjøa.

Ekspedicija Sjeverozapadni prolaz

Prva ekspedicija koju je Amundsen osobno vodio odigrala se 1903. kada je sa brodom Gjøa želio proći Sjeverozapadnim prolazom između Atlantika i Tihog Oceana. Putovanje je trajalo dvije godine i tokom putovanja posada i Amundsen su proučavali tehniku preživljavanja u polarnim oblastima studirajući domorodce i njihov način ishrane, putovanja po ledu i snijegu kao i odjeću koju su nosili. Kasnije se ekspedicija uputila južnije prema Otoku Victoria, ali ostaje zarobljena u ledu. To vrijeme Amundsen koristi kako bi se kopnom uputio prema Eagle Cityju, nekih 800 km dalje, odakle je mogao poslati telegram i obavjestiti javnost o ishodu ekspedicije. Ekspedicija završava 1906. a Amundsen i posada su u rodnoj Norveškoj dočekani kao nacionalni junaci. Godinu dana prije je naime Norveška postala neovisna država i ovo je puno značilo nacionalnom ponosu. Amundsenu je dodjeljen orden Sankt Olava.

Ekspedicija do Južnog pola

Amundsen je pripremao ekspediciju želeći biti prva osoba koja će stići na Sjeverni pol, ali mijenja planove čuvši kako je u međuvremenu Robert Edwin Peary već to napravio. Prekida pripreme za osvajanje Sjevernog pola i sa brodom Fram upućuje se ka Južnom polu.^[3] Znao je za želju Roberta Falcona Scotta, britanskog oficira da dođe do Južnog pola kao prva osoba. Šalje mu telegram da će i on to pokušati napraviti i tada počinje natjecanje između njih dvojice i njihovih posada, za ostvarenjem ovoga čina. Amundsenov brod je pristao na Antarktik, 14. 1. 1911. gdje pravi logor Framheim koji je bio 111 km bliže polu nego Scottov. Ipak trasa kojom je Scott mislio ići ka Južnom polu bila je bolje istražena jer se koristio opisima Ernest Shackletonovim prijašnjih putovanja. Amundsenova zadatak je bio naći jednu novu stazu kroz Transantartička brda. Njegova posada je tokom nekoliko mjeseci priprema, pripremila dovoljno namirnica za putovanje i poboljšala svoju opremu. Ekspediciju, koju su sačinjavali Amundsen i njegova četvorica pomoćnika, započinje svoje putovanje prema Južnom polu 20. listopada 1911. saonicama koje su psi vukli. Na Južni pol su došli 14. 12. 1911., pet sedmica prije Scotta. Scott je umro pri povratku.

Kasnija putovanja

Tokom Prvog svjetskog rata Amundsen je bio čak i politički aktivan. Kritizirao je javno napade njemačkih podmornica i vratio je orden koji je prije toga dobio od njemačkog cara.

U periodu između 1918. i 1925. putovao je sa brodom Maud od Atlantika do Tihog Oceana sjeverno od Skandinavije i Rusije kroz sjevernoistočni prolaz. Tokom putovanja doživljava nekoliko nesreća. U septembru 1918. slomio je lijevu ramenu kost, 8. 11. ga je napao polarni medvjed, a mjesec kasnije je pri naučnim istraživanjima bio zatrovan ugljikovim monoksidom. Do Sjevernog pola pokušava stići avionom 1925. ali je bio bezuspješan.

Godinu poslije, zajedno s talijanskim istraživačem Umbertom Nobile, pokušava cepelinom "Norge" (norv. "Norveška) i njihovom posadom doći do Sjevernog pola. To im je i uspjelo 12. 5. i Amundsen je zajedno s Oscarom Wistingom, članom svoje posade, na taj način bio prva osoba koja je bila na oba pola.

Kasnije dolazi do razlaza između Nobila i Amundsena jer je Nobile otvoreno podržavao fašizam no ipak kada je čuo da je Nobile nastradao sa svojom posadom tokom preletanja Sjevernog pola cepelinom Italia, upućuje se u potragu. Smatra se da je avion u kom je bio Amundsen pao u blizini otoka Björnöna, međutim nije nikada pronađen. Nobile je kasnije pronađen i spašen od jedne druge ekspedicije.

Počasni nazivi

Američka istraživačka polarna stanica osnovana na Južnom polu 1956. nazvana je Amundsen-Scottovom stanicom. Osim toga more zapadno od Antartičkog poluotoka dobilo je ime Amundsenovo more. Krater na Mjesecu i jedan od dva minijaturna robota koja su ulazila u NASAin program Deep Space 2 nose Amundsenovo ime kao i muzej u gradu Fredrikstadu, u kojem je rođen.

Izvori

1. Thomas, Henry; Dana Lee Thomas (1972). Living Adventures in Science. Ayer Publishing. str. 196–201. ISBN 0-8369-2573-4.
2. The Houghton Mifflin Dictionary of Biography. Houghton Mifflin Reference Books. 2003. str. 43 1696. ISBN 0-618-25210-X.
3. Simpson-Housley, Paul (1992). Antarctica: Exploration, Perception and Metaphor. Routledge. str. 24–37. ISBN 0-415-08225-0.

Roald Amundsen na Wikimedijinoj ostavi