From Wikipedia, the free encyclopedia
Ratko Rudić (Beograd[1], 7. lipnja 1948.), hrvatski je vaterpolski trener i nekadašnji vaterpolist, trenutačno izbornik brazilske vaterpolske reprezentacije. Ukupno u igračkoj i trenerskoj karijeri osvojio je 64 trofeja od čega 19 klupskih naslova i 45 reprezentativnih medalja uključujući 18 zlatnih a na najcjenjenijim velikim seniorskim natjecanjima poput europskih i svjetskih prvenstava i olimpijskih igara osvojio je 21 medalju uključujući 10 zlata. Kao igrač i trener je u razdoblju 1968.-2012. ukupno 11 puta sudjelovao na olimpijskim igrama što je apsolutni rekord u povijesti hrvatskog sporta. Rodio se u obitelji Hrvata vojnog zrakoplovca, zbog čega se i rodio u Beogradu. U mladosti je živio u Beogradu (2 godine), Rijeci (4 godine), Zadru (4 godine), Splitu (4 godine) i Zagrebu (6 godina).
 | ||
| Osvojene medalje | ||
|---|---|---|
| Vaterpolo | ||
| Olimpijske igre | ||
 | Los Angeles 1984. | SFRJ |
| Seul 1988. | SFRJ |
| Barcelona 1992. | Italija |
 | Atlanta 1996. | Italija |
| London 2012. | Hrvatska |
| Svjetska prvenstva | ||
| Madrid 1986. | SFRJ |
| Rim 1994. | Italija |
| Melbourne 2007. | Hrvatska |
| Rim 2009. | Hrvatska |
| Šangaj 2011. | Hrvatska |
| Europska prvenstva | ||
 | Sofija 1985. | SFRJ |
| Strasbourg 1987. | SFRJ |
| Sheffield 1993. | Italija |
| Vienna 1995. | Italija |
| Firenca 1999. | Italija |
| Zagreb 2010. | Hrvatska |
| Panameričke igre | ||
| Santo Domingo 2003. | SAD |
| Svjetska liga | ||
| New York 2003. | SAD |
| Podgorica 2009. | Hrvatska |
| Niš 2010. | Hrvatska |
| Firenca 2011. | Hrvatska |
| Almati 2012. | Hrvatska |
| Svjetski kup | ||
| Solun 1987. | SFRJ |
| Atena 1993. | Italija |
| Atlanta 1995. | Italija |
| Sydney 1999. | Italija |
| Oradea 2010. | Hrvatska |
| Mediteranske igre | ||
| Atena 1991. | Italija |
| Languedoc-Roussillon 1993. | Italija |
| Igre dobre volje | ||
| Petrograd 1994. | Italija |
| New York 1998. | Italija |
| Univerzijada | ||
| Kobe 1985. | SFRJ |
| Zagreb 1987. | SFRJ |
| Juniorska SP | ||
| Barcelona 1983. | SFRJ |
| Juniorska EP | ||
| Puerto de la Cruz 1984. | SFRJ |
| Kadetska EP | ||
| Istanbul 1983. | SFRJ |
Igračka karijera mu je trajala 20 godina od čega 18 sezona u seniorskoj konkurenciji. Bio je igračem klubova "Jedinstvo" iz Zadra 1959.-1960., "Jadrana" iz Splita 1961.-1971. gdje je za prvu ekipu debitirao 1964. i "Partizana" iz Beograda 1971.-1981. te juniorske i B reprezentacije SFRJ. Za seniorsku reprezentaciju SFRJ zabilježio je 297 nastupa u razdoblju 1968.-1981. i zabio 80 golova na službenim natjecanjima. Kao igrač je osvojio ukupno 26 trofeja od čega 17 klupskih naslova i 9 reprezentativnih medalja.
Bio je član reprezentacije na OI 1968. u Ciudad Mexicu ali zbog ozljede prije početka turnira nije bio među 11 igrača koji su osvojili zlatnu medalju. Lažno je optužen za uzimanje dopinga na svjetskom prvenstvu 1975. u Caliu, zbog koje je reprezentacija izbačena iz borbe za medalje no naknadnom analizom utvrđeno je da nije uzeo doping te je oslobođen svake odgovornosti. Na posljednjoj pripremnoj utakmici uoči olimpijskih igara u Montrealu 1976. godine slomio je šaku pa nije igrao na olimpijskom turniru. Nakon svih pehova koje su ga pratili tokom karijere najveći uspjeh s reprezentacijom mu je osvajanje srebrne medalje na OI 1980. u Moskvi.
Zlato - MI u Izmiru 1971., MI u Splitu 1979.
Srebro - OI u Moskvi 1980., EP u Jönköpingu 1977., MI u Alžiru 1975.
Bronca - SP u Beogradu 1973., EP u Barceloni 1970., EP u Beču 1974., Svjetski kup u Beogradu i Rijeci 1979.
Juniorski prvak Jugoslavije - 1966. (Jadran - kapetan ekipe)
Zimsko prvenstvo Jugoslavije - 1967. (Jadran) i 1972. (Partizan)
Prvak Jugoslavije - 1972., 1973., 1974., 1975., 1977., 1978., 1979. (Partizan)
Kup Jugoslavije - 1973., 1974., 1975., 1977., 1979., (Partizan)
Prvak Europe - 1974. i 1975. (Partizan);
Bio je trener juniora VK "Partizan" iz Beograda 1981.-1982., kadetske i juniorske reprezentacije SFRJ 1983.-1984., reprezentacije SFRJ 1984.-1988., VK "Partizan" iz Beograda 1988-1990., reprezentacije Italije 1990.-2000., reprezentacije SAD-a 2000.-2004. i konačno hrvatske reprezentacije od 2004. do 16. rujna 2012., kad je preuzeo dužnost športskog direktora hrvatske reprezentacije.[2] Kao trener je osvojio ukupno 38 trofeja: Mediteranski kup 1989. i Jugoslavenski kup 1990. s Partizanom i 36 reprezentativnih medalja od čega 16 zlatnih što ga čini najtrofejnijim vaterpolskim trenerom svih vremena, najboljim hrvatskim trenerom svih vremena u svim sportovima te drugim najuspješnijim izbornikom u povijesti svih sportova nakon brazilskog odbojkaškog stručnjaka Bernarda Roche de Rezendea koji ima 52 medalje na kraju 2012. Na velikim seniorskim natjecanjima (OI, SP, EP) Rudić je kao trener osvojio 16 medalja od čega 10 zlatnih. Jedini je izbornik u svjetskoj povijesti ekipnog sporta koji je osvajao medalje vodeći četiri različite nacionalne reprezentacije. Jedini je vaterpolski trener koji je osvojio 4 olimpijska zlata i jedini koji je 4 puta zaredom osvajao medalju na Olimpijskim igrama od čega 3 puta zaredom zlata, 2 puta sa SFRJ, OI 1984. u Los Angelesu i OI 1988. u Seulu i 1 s Italijom, u Barceloni 1992., zatim kasnije broncu na OI 1996. u Atlanti te na kraju novo zlato s Hrvatskom OI 2012. u Londonu. Tri puta bio je svjetski prvak s 3 različite reprezentacije: SFRJ (1986.), Italijom (1994.) i Hrvatskom (2007.). Četiri puta je bio kontinentalni prvak s 3 različite reprezentacije od čega 3 puta europski prvak s Italijom 1993. u Sheffieldu i 1995. u Beču, s Hrvatskom 2010. u Zagrebu a tome je pridodao i naslov panameričkog prvaka sa SAD-om 2003. Jedan od glavnih razloga njegovog uspjeha je pomoć multidisciplinarnog stručnog stožera koji mu je pomagao u treninzima, sastavljen od psihologa, fiziologa, doktora, statističara i videoanalitičara.[3] Sve ono što je propustio osvojiti kao igrač Rudić je nadoknadio kao trener. Dok je vodio Hrvatsku i sam je priznao da su mu ti igrački pehovi bili dodatna motivacija da uspije kao trener: "Smatrao sam da zaslužujem više. Želio sam osvajati zlatne medalje na najvećim natjecanjima i to je samo dodatno pojačalo moju trenersku ambiciju. Tu ambiciju i tu energiju imam i danas, inače se ne bih bavio ovim poslom", zaključio je. Uvijek je zahtijevao puno od svojih igrača, ali je zato imao rezultate. Zvali su ga diktator, tiranin i kako već sve ne, ali njegova se sportska filozofija pokazala nadmoćnom i pobjedničkom. Za tiranima i diktatorima nitko ne žali, a o Ratku svi njegovi bivši igrači (s rijetkim iznimkama) imaju samo riječi hvale. Jer, omogućio im je da i sami, uz puno uloženog napora doduše, budu uspješni i trofejni.
U povijesti momčadskih sportova jedino su francuski rukometni izbornik Claude Onesta (OI 2008., SP 2009., EP 2010.) i Rudić s Italijom (OI 1992., EP 1993., SP 1994.) uspjeli s istom državom uzastopno u istom ciklusu osvojiti tri različita najveća natjecanja u svojim sportovima, olimpijski, svjetski i europski naslov s tim da je Rudić bolji jer je u istom ciklusu držao čak i naslov Svjetskog kupa i Mediteranskih igara, dakle 5 različitih tadašnjih najvažnijih (Svjetska liga je danas 4. natjecanje po važnosti no počela se održavati tek 2002.) vaterpolskih naslova u isto vrijeme bez praznog hoda u ijednom od tih 5. Štoviše u godinu dana od kolovoza 1992. do kolovoza 1993. Rudić je osvajao jedno za drugim zlata na sva 4 seniorska natjecanja koja su uopće održana za europske reprezentacije u tom razdoblju (OI, Svjetski kup, MI, EP) te je u 4 godine od lipnja 1991. do kolovoza 1995. bio zlatni na 7 od 9 raspoloživih natjecanja a u 3 godine od kolovoza 1992. do kolovoza 1995. pobijedio je na 6 od 7 mogućih natjecanja. Iako su ga u postizanju perfektnog zlatnog skora 9 od 9 spriječili 4. mjesto na EP u kolovozu 1991. i bronca na dobrovoljačkim igrama u srpnju 1994. ta talijanska generacija koju je vodio osvojila je i olimpijsku broncu 1996. i još 3 medalje te je najbolja talijanska momčad svih vremena u ekipnim sportovima. Rudić je u 10 godina vođenja Italije osvojio ukupno 13 medalja uključujući 6 s velikih natjecanja i ukupno 7 zlata uključujući 4 zlata s velikih natjecanja (OI, SP, 2 EP).
Na SP-u u Melbourneu 2007. osvojio je prvo mjesto s Hrvatskom koja je prvi put osvojila medalju na SP-u i prvo seniorsko zlato u vaterpolu uopće. Na SP-u u Rimu 2009. osvojio je broncu. Na EP-u u Zagrebu 2010. osvojio je zlato sa Hrvatskom koja je po prvi put postala europski prvak. Na SP-u u Šangaju 2011. obranio je broncu iz 2009.. Trijumf u svjetskoj ligi na početku 2012. je prvo hrvatsko zlato u tom natjecanju no prije bi ga se moglo okarakterizirati zatišjem pred buru. Na OI 2012. u Londonu popularne Barakude su pod vodstvom velikog brka, maestra Ratka Rudića s nikad prije viđenom dominacijom na olimpijadama pomele protivnike u svih osam utakmica, u finalu pobijedile svjetskog prvaka Italiju, osvojile svoj prvi naslov na OI i slavodobitno se popele na pozlaćeni Olimp. Rudić je tako nakon Italije i s Hrvatskom uspio kompletirati poker četiriju različitih najvećih reprezentativnih trofeja (SP, EP, Svjetska liga, OI). S Hrvatskom je u 8 godina osvojio ukupno 10 medalja uključujući 5 s velikih natjecanja i ukupno 4 zlata uključujući zlatni triplet sa velikih natjecanja (OI, SP, EP). Sredinom studenog 2013. nakon kratke mirovine preuzeo je Brazil, domaćina OI 2016.[4]
U više navrata je bio proglašen najboljim igračem jugoslavenske lige po izboru Sportskih novosti iz Zagreba i Sporta iz Beograda. Najbolji strijelac Jugoslavije na Europskom prvenstvu 1977. u Jönköpingu sa 9 pogodaka u 7 utakmica (prosjek 1.28 po utakmici). Najznačajnije društveno priznanje u Jugoslaviji Nagradu AVNOJ-a dobio je 1988. godine.
Kao izbornik SFRJ je od strane Sportskih novosti proglašavan izbornikom muške ekipe godine 1984., 1987. i 1988. a istu je nagradu dobio i 2007. kao izbornik Hrvatske samo što su je ovaj put Sportske novosti dodjeljivale skupa s Hrvatskim olimpijskim odborom.
U međunarodnu kuću slavnih vodenih športova primljen je 2007. Hrvatski olimpijski odbor ga je 2007. i 2012. imenovao trenerom godine u Hrvatskoj. Hrvatsku državnu nagradu za šport "Franjo Bučar" dobio je 2007. kao godišnju pojedinačnu nagradu i 2012. kao nagradu za životno djelo. Hrvatski zbor sportskih novinara dodijelio mu je 2012. "Priznanje za suradnju s medijima". Hrvatski predsjednik ga je 2012. odlikovao Redom kneza Branimira s ogrlicom.[5]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
