Ljetopis Popa Dukljanina (lat. Regnum Sclavorum, Kraljevstvo Slavena; poznato i kao Barski rodoslov) je južnoslavenska srednjovjekovna kronika nastala u Baru, vjerojatno u drugoj polovici 12. vijeka, čiji je autor anonimni svećenik Dukljansko-barske nadbiskupije.[1]
Paralelno sa slavenskim originalom, koji je izgubljen, nastao je i latinski prijevod, zahvaljujući čijim je prijepisima iz 17. vijeka ovaj vrijedni spomenik južnoslavenske pismenosti i sačuvan. U skladu sa stavovima latinske srednjovjekovne historiografije, autor kronike Gote i Slavene smatra istim narodom, pa svoju povijest Kraljevstva Slavena počinje doseljavanjem Gota u oblast bivše rimske provincije Prevalis (današnja Crna Gora), krajem 5. vijeka.
Kronika sadrži katalog goto-slavenskih vladara od kraja 5. do sredine 12. vijeka. Djelo opisuje zamišljeno kraljevstvo Slavena, kralja Svatopluka, koji je održao sabor na polju Dalmi, legendu o osnutku Dubrovnika, povijest Duklje i dr.[1]
Uvodni dijelovi kronike u cjelini su nepouzdani kao povijesni izvor. Međutim, vjerodostojnost podataka koje kronika donosi za razdoblje od sredine 10. do polovine 12. vijeka, a koji se odnose na stvaranje snažnog državnog središta u Duklji pod dinastijom Vojislavljevića, u najvećoj mjeri potvrđuju strani izvori.
Literalno najuspješniji dio kronike, pravi mali ljubavni roman, čini poglavlje o životu, ljubavi i stradanju dukljanskog kneza Vladimira i njegove žene Kosare, kćerke bugarskog cara Samuila.
Kronika je značajno svjedočanstvo bogatog nasljeđa srednjovjekovne "južne primorske književnosti". U njen sastav ušli su prerađeni dijelovi izgubljenih spisa - "Hronike Duklje" iz 10. vijeka, "Epa o Duklji" i "Žitija sv. Vladimira" iz 11. vijek, kao i brojne legende i predanja.
Ljetopis je sastavio anonimni autor nazvan Pop Dukljanin, svećenik u gradu Baru. Prema nepotvrđenim istraživanjima Eduarda Peričića, moguće je da se radi o nadbiskupu Grguru Zadraninu.[2]
U uvodu latinske redakcije, autor ljetopisa naveo je da je kako bi udovoljio željama onih koji su ga zamolili, preveo ljetopis sa slavenskog na latinski jezik.[3]
Najstariji sačuvani prijepis je na latinskom jeziku, a datira iz oko 1650. godine, dok je po mogućem starijem izvorniku Mavro Orbini 1601. objavio knjigu na talijanskom, Il regno degli Slavi.[1]
Godine 1666. Ivan Lučić objavio je ljetopis pod nazivom Presbyter Diocleatis Regnum Slavorum u svojoj knjizi De regno Dalmatiae et Croatiae: libri sex[4], a 1874. Ivan Črnčić objavio je djelo pod nazivom Popa Dukljanina ljetopis po latinsku i toga nekoliko i još nešto po hrvatsku, po prepisu popa Jerolima Kaletića.[5]
Splitski plemić Dmine Papalić pronašao je 1500. u Poljicima staru knjigu pisanu harvackim pismom, a koja sadrži tzv. Hrvatsku redakciju Ljetopisa Popa Dukljanina.[2]
Prema mišljenju Stjepana Antoljaka, hrvatska i latinska redakcija poklapaju se do XXIII. poglavlja nakon čega se razilaze i vremenski i sadržajno.[6] U hrvatskoj redakciji Slaveni postaju Hrvati, Svatopluk Budimir, a donosi se i legenda o ubojstvu kralja Zvonimira.[1]
Dmine Papalić je hrvatsku kroniku pronašao 22. listopada 1500. u Krajini u domu Markovića u Poljicima o čemu svjedoči Marko Marulić koji je kronku preveo na latinski jezik[2] pod nazivom "Povijest kraljeva Dalmacije i Hrvatske zajedno s poviješću pustošenja Salone" (Regum Dalmatiae et Croatiae historia una cum Salonarum desolatione). Taj prijevod se čuva u Narodnoj biblioteci u Beogradu.[7], dok se rukopis Marulićeva bolonjskog prijepisa naziva Croatiae Dalmatiaeque regum gesta.[8]
Isti stari rukopis hrvatske redakcije, preveo je na latinicu 1546. u Omišu, Jerolim Kaletić (Ćaletić).[9]
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
