Minimalizam ili minimalistička umetnost (1960—1975) je umetnički pokret koji odbacuje komentarisanje društva, lični izraz umetnika, narativne elemente ili aluzije na istoriju, politiku ili religiju.[1][2] Bazira se na stvaranju predmeta, slika, skulptura i muzike čija je vrednost isključivo estetskog karaktera. Minimalisti su ograničili svoje delovanje na manipulaciju elementima kao što su boja, tonovi, oblici, linije i tekstura. Prvi koji je koristio termin minimalizam bio je kritičar David Burljuk u izložbenom katalogu umetnika Džona Grahama na izložbi slika koja je održana u galeriji Dadensajng u Njujorku, 1929. godine. Kasnije, šezdesetih godina dvadestog veka, to ime je dobio celi jedan pokret. Još neki nazivi za minimalizam su: ABC umetnost[3][4] i reduktivizam. Ovaj pokret je rezultat reakcije na pretencioznost apstraktnog ekspresionizma i prima uticaje od pop umetnosti, kubizma i konceptualne umetnosti, sa glavnom inspiracijom u ruskoj avangardi, konkretnije u suprematizmu Kazimira Maljeviča.
Ovaj članak ili jedan njegov dio nije preveden ili je samo djelimično preveden. Ako smatrate da ste sposobni prevesti ga, pogledajte kako uređivati članak, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o standardima Wikipedije i srpskohrvatskog jezika. |
Pokret je nastao u SAD, a među glavnim pokretačima ističe se umetnik Frank Stela.[5][6] Njegova izložba „Crne slike“ (Black Paintings), priređena 1959. godine u Muzeju moderne umetnosti u Njujorku (engl. , skr. MoMA), ubrzo je postala inspiracija mnogim umetnicima, koji su počeli da napuštaju „ekspresiju“. Glavni istorijski događaj pokreta bila je izložba, održana 1966. godine u Njujorku, pod imenom „Osnovne strukture“ (Primary Structures).
Preciznost ujedno sa geometrijom i ponavljajućim dekorativnim šemama, ravnim i jednolično obojenim površinama sa čistim i nemešanim bojama, glavne su odlike minimalizma. Baza su geometrijske, racionalne šeme, a industijski materijali se koriste za eliminisanje tragova „ručnog rada“ umetnika. Spoljašnji izgled predmeta je glavni estetski kvalitet minimalizma.[7][8]
Minimalizam želi da posmatrač uživa umetničko delo bez distrakcija kompozicije, tema i ostalih elemenata iz tradicionalne umetnosti. Materijali i način na koji je delo predstavnjeno su ujedno i sama njegova stvarnost ili tematika, ali takođe i razlog samog „postojanja“. Minimalizam ne pretenduje nikakvu drugu simboliku osim onoga što se može videti u samom delu. Boja se ne koristi za izražavanje osećanja nego za ograničavanje prostora. Apstraktni odnosi između različitih elemenata treba da navedu posmatrača na razmišljanje i ujedno su i sama srž tematike. Odbacuje se ideja iz tradicionalne umetnosti, po kojoj umetnost treba da bude lični izraz umetnika. Iako postoji dosta toga emotivnog i podsvesnog u minimalizmu, umetnik minimalista odbacuje osećanja kao princip stvaralaštva umetničkog dela i smatra da je reakcija na delo od strane posmatrača od primarne i suštinske važnosti.
Minimalizam ispituje prirodu umetnosti i njeno mesto u društvu. Iako su neki kritičari smatrali da je minimalizam umetnost koja će slabo uticati na dalji razvoj savremene umetnosti, ne mogu se negirati posledice i uticaji koje je ostavila na teoriju i praksu „postmoderne“.
Umetnici minimalisti
- Karl Andre ()
- Donald Džud ()
- Keli Elsvort ()
- Robert Moris ()
- Ad Reinhart ()
- Robert Smitson ()
- Frank Stela ()
- Sol Levit ()
- Valter de Marija ()
Povezano
- Postminimalizam
Reference
Literatura
Vanjske veze
Wikiwand - on
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.