From Wikipedia, the free encyclopedia
Karl Heinrich Marx (Karl Marks; Trier, Njemačka 5. maj 1818. – London, 14. mart 1883.) njemački filozof. Karl Heinrich Marx bio je uticajan njemački filozof, politički ekonomist, te revolucionar, organizator "Međunarodne udruge radnika".[4][5][6][7]
 | Ovaj članak zahtijeva sređivanje kako bi ispunio Wikipedijine standarde kvaliteta. Pomozite u njegovom poboljšanju tako što ćete ga urediti. |
| Karl Marx | |
|---|---|
| Moderna | |
| Zapadna filozofija | |
 | |
| Rođenje | 5. svibanj, 1818 Trier, Njemačka) |
| Smrt | 14. ožujka, 1883 London, Velika Britanija |
| Filozofija | |
| Škola/Tradicija | marksizam |
| Glavni interesi | politika, ekonomika, klasna borba |
| Znamenite ideje | |
Začetnik marksizma (s Engelsom), otuđenje, eksploatacija radnika, profit kao oblik krađe, klasni identitet, superstruktura/nadgradnja, klasa 'lumpenproletarijat'; Najznamenitiji radovi: Komunistički manifest, Das Kapital, Materijalistički koncept povijesti, Nemačka ideologija | |
| Inspiracija | |
Na
| |
| Potpis | |
 | |
U svojim razmišljanjima dotiče široku lepezu pitanja, no najpoznatiji je po svojoj analizi historije u terminima borbe klasa, vrlo sažetoj u poznatoj uvodnoj misli uvodnika u Komunističkom manifestu: "Historija svih do sada postojećih društava je historija borbe klasa." Međutim, sam Manifest nije dovoljan za valjano razumevanje Marxa, te je jako preporučljivo pročitati Das Kapital pre samog Manifesta.
Dijalektika je pojam preuzet od starih Grka, koji u svom izvornom određenju, znači da se kroz proturječnosti stajališta, dvaju ili više sugovornika, dolazi do objektivne istine. Grci su razvili sistem naivne, zdravorazumske dijalektike, čiji je rodonačelnik Heraklit i pojam Panta rei (Πάντα ῥεῖ, sve teče), ovaj život je vječna vatra, koja se s mjerom pali, i s mjerom gasi. Ali, Grci su dijalektiku, osobito Sokrat, poimali kroz proturječje suprostavljenih pojmova, i ona je prevashodno bila pojmovno-teoretski, a ne povjesno-zbiljski definirana.
Hegel će dijalektici, nastojati u svom dijalektičkom metodu, dati zbiljsko-povjesno značenje. Ali, on samu povjest, materijalističku zbilju, koristi kao sredstvo da bi dokazao kretanje duha, u onom što predstavlja nešto spiritualno i određuje postojeći svijet socijalnog života. Hegel je dijalektiku poimao kao permanentni razvoj duhovne supstancije, pa iz tih razloga kažemo da je njegov pristup povjesti društva, države, čovjeka, spiritualističkog karaktera, mada je duh supstanciji davao primat, ona je kod njega osobito u poimanju povjesti države i društva materijalistički obojena. Fundamentalna paradigma njegove dijalektike je dijalektička trijada, koja se odvija kroz logičke pojmove: teze, antiteze i sinteze. Na bazi ove trijade može se u potpunosti shvatiti naša spoznaja, gnoseologija, kretanje cjelokupne povjesti, kao i razvoj prirode. Cjelokupna povjest, nije ništa drugo nego razvoj duhovne supstracije, koja se operacionalizira ponovno kroz trijadu: subjektivni duh, objektivni duh, i apsolutni duh. Sfera objektivnog duha je utemeljena na: običajnosti, moralu i državi. Sfera apsolutnog duha na: filozofiji, religiji kao apsolutnim spoznajama svijeta i kraju historije. Kod Hegela, kada je riječ o dijalektici, riječ je o ideološko-filozofskoj konstrukciji.
Ono što je vrijedno u ovoj konstrukciji jeste dijalektički metod, dijalektičke logičke kategorije, koje preuzima Marx i daje im zbiljsko, materijalističko određenje. Cjelokupnu povjest društva čovjeka, njegovu spoznaju, Marx sagledava kroz prizmu načina proizvodnje date epohe. Prema njemu ideje nisu supstracija i fundament postojećeg svijeta, života, već je materijalni život, taj koji određuje duhovni, politički, državni, pravni i svijet činjenica. Kod njega je dijalektika, historija sama po sebi, kao historija klasnih materijalističkih borbi, sukob materijalnih interesa, iz ovog sukoba se rađaju ideje, oblici društvene svijesti, političke grane i institucije. S pravom možemo reći da je marxistička dijalektika materijalistička. Na ovaj način Marxovo učenje definiramo kao povjesni materijalizam, a njegov dijalektički metod kao dijalektički materijalizam.
Nastavljači Marxovog djela, ovaj njegov dijalektički materijalizam su vulgarizirali. Da materijalna proizvodnja, direktno bez stvaralačkog posredovanja čovjeka, mehanički određuje oblike društvene svijesti, političke i pravne institucije. Kada imamo ovo stajalište u okviru marxizma, da materijalna proizvodnja direktno, mehanički određuje odlike društvene svijesti, političke i pravne institucije, onda ovo stajalište definiramo kao vulgarni marksizam, vulgarni materijalizam. Tipični predstavnici vulgarnog marxizma su bili: Karl Kaucki, Bernštajn, Rener i dr.
Usljed nedostatka vremena i prostora Marxu nije pošlo za rukom da na jednom mjestu sistematski izloži povratan uticaj oblika društvene svijesti, pravnih i političkih institucija, na materijalističku bazu društva. Iako se u njegovom opisu vidi koliko kultura, oblici društvene svijesti, religija, ideologija, književnost, umjetnost nisu samo puki, mehanički izrazi date zbilje, nego proizvodi i rezultat slobodne, stvaralačke kreativnosti čovjeka, i da imaju, itekako povratno značenje, uticaj na dinamiku i statiku socijalne baze društva.
Marx je bio oduševljen grčkom umjetnošću, osobito epikom jednog Homera, dramom jednog Shakespearea, te je uvijek naglašavao koliko velika stvalačka umjetnost, nadilazi svoje vrijeme i da izražava materijalnu supstancu tog vremena. Ako ga nadilazi, ona ima svoje vlastite imanentne zakone, nedostižive ideale, ka kojima konkretan čovjek teži.
Samo nam jedan vulgarni marxist, može objašnjenjem jednog umjetničkog djela dati, ako djelo vezuje direktno za materijalnu proizvodnju vremena, kada je ono nastalo.
Marxovo poimanje historije je i sada najubedljiviji kontra-narativ Hegelovom poimanju historije. On nije povjest posmatrao kao jednu vrstu voluntarizma, samotoka, već je historijske determinante posmatrao kroz objektivne nužnosti klasne borbe, potčinjenih i vladajućih. Ovaj klasni supstrat determinira povijesno kretanje, koje je uvijek kretanje ka višem, ka progresu. Marx, kada je riječ o poimanju historije, od Hegela preuzima jedno dominantno načelo, da je stepen historijskog progresa, uvijek proporcionalan sa stupnjem razvoja ljudske slobode i općeljudske emancipacije. Mada preuzima ovo načelo od Hegela, on se s njim razilazi u jednom njegovu, drugom određenju, jer Hegel polazi od paradigme, kada se kroz povjesni proces konstruira država, historijski proces je završen, to je kraj historije, jer je ostvaren najviši stepen slobode.
Hegel polazi od fundamentalne paradigme
Ondje gdje je država, a ona je rezultanta historijskog procesa, tu se realizira i najviši stepen slobode čovjeka, država se manifestira kao druga strana, ili drugi oblik ljudske slobode.
Marx polazi od predpostavke
Ondje gdje je država, tu je vlast, moć, ona je negacija slobode čovjeka. Jer država je klasna tvorevina, a ondje gdje je vladavina, država, tu je na djelu političko otuđenje, nesloboda, ropstvo, podaništvo čovjeka kao takvog.
Marx cjelokupnu historija, izuzev prvobitne zajednice, sagledava kao historija klasnih borbi, gdje vodi i razjašnjenje ovog klasnog antagonizma, u konstituciji jednog društva – socijalizma, njegova diktatura proleterijata, kao prijelaznog oblika ka komunizmu.
To je poimanje historije, pa kosekventno tome i društva, Marx će najbolje izraziti u svom jednom pismu upućenom 50-ih godina 19. st. svom prijatelju Vajdmajeru, u kome kaže da njemu ne pripada zasluga da sam otkrivanja društvenih klasa, klase su prije njega otkrili historičari, u doba restauracije Tijer i Menje. Ono što njemu pripada, i što je otkrio jeste činjenica da postojanje klasa vezano za određeni način materijalne proizvodnje, da klasna borba vodi diktaturi ploreterijata, i da diktatura proleterijata predstavlja samo prijelazni oblik ka besklasnom društvu.
Ovo njegovo stajalište o historije, i društvu, koje treba doći, u sebi sadrži dosta onog problemsko-političkog, utopijskog, iako je pretendiralo da bude objektivno, znanstveno. U ovom stajalištu, ima, osobito u poimanju povjesti, njenom razrješenju, njenom kraju, dosta toga Mesijanskog, jer je ovdje proleterijatu data uloga Mesije, Spasitelja, koji treba razriješiti sa kostitucijom socijalizma sve probleme, ne samo date epohe, nego cjelokupne povjesti čovječanstva. Ova programska, politička organizacija Marxa, koja je bila oficijelno usvojena na kongresu Prve internacionale 1864.g., u sebi sadrži jednu vrstu političke teologije.
Marx je društvo podijelio na dvije velike skupine: društvenu bazu i društvenu nadgradnju.
Pod društvenom bazom, on podrazumijeva način proizvodnje, materijalnog života, ovaj način proizvodnje materijalnog života je sastavljen od proizvodnih snaga i produkcijskih odnosa. Proizvodne snage su sredstva proizvodnje i čovjeka, kao temeljna proizvodna snaga društva. Produkcijski odnosi, su oni odnosi, u koje ljudi stupaju nužno, nezavisno od volje, u odnose proizvodnje. Ovi su odnosi determinirani samim vlasničkim odnosima. Kada je riječ o vlasničkim odnosima prema Marxu, onaj koji je vlasnik sredstava za proizvodnju, u materijalnoj produkciji i reprodukciji života, on je vladajući subjekt društva, države, prava, te je njegova svijest, valadajuća svijest date epohe.
Pod društvenom nadgradnjom, Marx podrazumijeva državnu, pravnu, političku sferu, kao i oblike društvene svijesti. Pod oblicima društvene svijesti podrazumijevamo religiju, ideologiju, znanost, različite sadržaje, forme umjetnosti, itd.
Marx je uočio dualizam između građanskog društva i same države, a taj se dualizam prelama kroz samu egzistenciju individua, pa je individue u građanskom društvu on definirao kao Homo duplex, tj. kroz individuu se prelamaju javna i privatna sfera.
Privatna sfera je utemeljena na egoističkom interesu koji određuje individualno ponašanje pojedinca. Javna sfera, tj. politika i država su utemeljeni na općem interesu. Ovaj opći interes je apstraktan i on u potpunosti ne izražava interese i potrebe konkretnih individua. Kada je riječ o individualnosti, javna, politička sfera ne polazi od konkretnog individualizma, već od apstraktnog, pa je riječ o čovjeku kao apstraktnom građaninu. Ovaj pojam apstraktnog građanina, kao navodno slobodnog, Marx nastoji objasniti kroz samu sferu produkcijskih odnosa gdje je, prema njemu, čovjek slobodan u dvostrukom smislu riječi, slobodan od sredstava za proizvodnju i slobodan da svoju radnu snagu na tržištu prodaje kome hoće. Prema Marxu, ovdje je riječ o formalnoj, lažnoj slobodi jer da bi čovjek živio, da bi reproducirao svakodnevno svoju biološku ili kulturnu egzistenciju, čovjek nužno mora prodavati svoju radnu snagu na tržištu. Prema njemu, čovjek može biti istinski slobodan stvaratelj, kreativac, tek ako nadvlada ovu ekonomsku nužnost koja isključuje pojam i čin slobode.
Stoga, on analizira i sam kapitalistički način proizvodnje koji prema njemu stvara realne predpostavke istinske slobode čovjeka i njegove emancipacije i dolazi do fundamentalnog zaključka da je građansko društvo sa svojim načinom proizvodnje u totalnoj proturiječnosti, te Marx spoznaje fundamentalni zakon samog građanskog načina proizvodnje, a to je da imamo na djelu sve više procese podruštvljavanja procesa proizvodnje, a način prisvajanja novostvorene vrijednosti je prevashodno privatnog karaktera.
Drugi Marxov temeljni zakon po čemu je i danas aktuelan, je zakon o višku vrijednosti, na kojem počiva cjelokupan kapitalistički sistem. Do ovog zakona je došao putem, analize strukture i funkcija kapitala, kao društvenog odnosa. Tako kada je riječ o strukturi kapitala, onda ga Marx dijeli na dva dijela:
U novostvorenoj vrijednosti, kada je proces proizvodnje završen, ovaj sterilni ili nepromjenjivi kapital prenosi samo jedan dio svoje vlastite vrijednosti, a ne stvara novu vrijednost. Novu vrijednost stvara promjenjivi kapital, radna snaga kao roba.
Marx otkriva jednu specifičnost, koja je do tada bila nepoznata u historije politekonomskih doktrina, tj. da je radna snaga takva vrsta robe, ako radnik, npr. radi 8 sati, on za 4 sata sa svojim društveno priznatim radom može stvoriti dio novostvorene vrijednosti koja će mu osigurati biološku i kulturnu reprodukciju, njega i njegove obitelji, pa se postavlja fundamentalno pitanje. Radnik radi 8 sati, za 4 sata je osigurao svoju egzistenciju, što je sa ostala 4 sata. Prema njemu je to višak vrijednosti koje prisvaja kapitalist, pa na ovom višku počiva cjelokupan kapitalistički sistem, kako njegova baza tako i njegova nadgradnja.
Treći zakon koji je Marx nastojao objasniti kao znanstvenik, a znanost je pokazala da je pseudoznanstvenik je Zakon o tendencijskom padu prosječne profitne stope. Ako kapitalist sa razvojem nauke i tehnike sve više ulaže u tehničko znanstveni proces proizvodnje, a prema njemu sterilni kapital ne stvara novu vrijednost, dakle profit, onda se postavlja fundamentalno pitanje, zašto konstantno kapital ulaže u nauku i njenu tehničku primjenu, upravo iz tih razloga da bi se uvećao profit što je pokazala savremena praksa građanskog svijeta, jer razvojem znanosti i tehničke primjene u proizvodnom procesu dominantno značenje ima tehnika, a sve manje radna snaga kao takva. Npr.danas u zapadnoj Evropi u novostvorenoj vrijednosti nauka i tehnika učestvuje sa 95%, a radna snaga sa 5%. Marx je posmatrao ovaj tendencijski pad prosječne profitne stope kao jednu vrstu samotoka vlastitog kretanja kapitala, ka svom vlastitom uništenju, ka jednom kaosu koji će sam od sebe stvoriti jedno novo društvo – socijalizam, odnosno komunizam. On ovdje pada u jednu vrstu proturječja. S jedne strane govori da sam kapital odnos svojim imanentnim razvojem vodi ka uništenju, a s druge strane on polazi od mesijanske uloge i zadaće radničke klase koja je po svojoj prirodi svjesni stvaralački subjekt, koja će kroz misao i čin socijalisičke revolucije srušiti kapitalizam i stvoriti novo društvo.
On je cjelokupnu problematiku građanskog svijeta, koji je nezavisno od bilo čega u odnosu na predhodne društveno-ekonomske formacije, bio najprogresivniji svijet, koji je stvorio predpostavke za nesmetani razvoj nauke i tehnike do interkontinentalnih razmjera. Marx je smatrao da sa bogatstvom i emancipatorskom ulogom tog građanskog svijeta na uvećano bogatstvo, sve više raste njegova bijeda radništva, što je pogrešno, pa je on u kategoriji te opće bijede vidio i predpostavku same socijalne revolucije.
Međutim, niko nije bolje na znanstvenom nivou objasnio strukturu kapitalodnosa građanskog društva, pod uvjetom ako zanemarimo njegovu političko-proletersku opciju, kao Karl Marx. On je spoznao zakon akumulacije, centralizacije kapitala, teoriju viška vrijednosti, prostu i proširenu produkciju. Zatim u drugoj polovini 19.st. uočio je dvije fundamentalne tendencije građanskog svijeta koje će u 20.st. postati opća zakonitost kapitalističkog načina proizvodnje. U klasičnom kapitalodnosu sve do prve polovine 19.st. u jednoj ličnosti, u ličnosti kapitaliste, imali smo da je on bio istovremeno vlasnik sredstava za proizvodnju i da je organizirao proizvodni proces. U drugoj polovini 19.st. kada tehnika kao primjenjena znanost postaje odnos produkcije i reprodukcije kapitala, ove funkcije vlasništva i upravljanja kapitalom se razdvajaju u proizvodni proces upravljanja kapitalističkim načinom proizvodnje ulaze stručnjaci različitih profila i oni predstavljaju jednu novu proizvodno organsku strukturu koja je dominantna u proizvodnom procesu, a definiramo je kao vladavinu tehničke strukture. Sada je na djelu tehnička, humanistička inteligencija iz svih oblasti naučnih sredstava koja ima dominantno značenje ne samo u proizvodnom procesu, već i u društvu kao cjelini.
Ovdje je riječ o fundamentalnoj preinaci društvenog odnosa, jer kapitalist kao vlastnik sredstava za proizvodnju nije više dominantna ekonomska snaga, a to nam govori da se sukcesivno i mijenja socijalna struktura građanskog društva kao takvog, što će nam u potpunosti pokazati socijalistička struktura kapitalističkih odnosa u 20.st. U socijalnoj strukturi društva vište nisu na djelu, dvije antagonističke klase, tj.buržuji i proleteri, već je društvo utemeljeno na socijalnoj stratifikaciji, osobito na vladavini srednjeg sloja, na dominaciji ove tehno-strukture koja upravlja proizvodnim procesom.
Drugu tendenciju, koju je Marx uočio a koja će u 20.st. postati općim zakonom funkcioniranja i reprodukcije kapitala jeste sve manje značenje funkcija proizvodnog, a sve veća funkcija financijskog kapitala gdje se ostvaruje višak vrijednosti – profit kroz špekulativni kapital putem malverzacije porodaje dionica na međunarodnim burzama, gdje „novac koti novac“N-N´“
Marx polazi od jednog filozofsko-ontološkog stajališta da sve institucije građanskog društva, država, pravo kao i oblici društvene svijesti, ideologija religija, moral, književnost, umjetnost, usljed totalnog otuđenja se u građanskom društvu manifestiraju kao samostalni entiteti, subjektiviteti, kao neka vrsta utvara, gdje se zaboravlja njihovo sociološko, klasno porijeklo ovih institucija, oblika društvene svijesti, pa oni umjesto da budu sredstva u rukama individua, ove institucije i oblici društvene svijesti se nameću kao neka vrsta novih gospodara. Prema njemu država, pravo, religija, nisu ništa drugo nego oblici vladavine vladajuće klase. Ondje gdje postoji građansko društvo prema Marxu, tu je na djelu negacija humanizma koja se ostvaruje kroz totalno otuđenje. Marx je prevashodno fenomen otuđenja razmatrao u ekonomskoj sferi građanskog društva, pa je spoznao korijenje i ključ razriješenja, otuđenja kroz razotuđenje cjelokupnog građanskog svijeta.
On u prvoj glavi, prvog toma Kapitala, u poglavlju Fetišizam robe, analizira ekonomsku osnovu otuđenja građanskog svijeta. Roba posjeduje upotrebnu i prometnu vrijednost. Upotrebna vrijednost robe je određena njenom kvalitetom, a prometna kvantitetom. Da bi se jedna stvar iz proizvodnog procesa manifestirala kao roba, odlazi na tržište, a zakoni tržišta vladaju nezavisno o subjektivne volje ljudi. Proizveo ih je čovjek gdje uložena količina manuelnog i intelektualnog rada. Taj rad je bitna odlika čovjekove prirode kao društvenog bića. Kad roba odlazi na tržište putem imanentnih zakona tržišta, mi ne znamo što se s tom robom dešava, ona dobija magična, fetiška obilježja, postaje novom mističnom fetišističkom snagom. Umjesto da mi njom vladamo, jer je dio našeg bića, mi smo je proizveli, te robe zapravo vladaju nama kao nova božanstva. U toj vladavini one se odvajaju od svojih korjena, od porjekla te istupaju kao samostalne, otuđene, ostvarene sile. Kao što je ovdje slučaj sa robom, tako je slučaj i sa pravom, državom, ideologijom, drugim oblicima društvene svijesti, to su sve tvorevine koje imaju sociološko-antropološki korjen, ali zahvaljujući kapitalodnosu, jednom kada su stvorene one zadobijaju samostalnu moć i postaju jedna nova vrsta vladaoca nad ljudima i narodnostima.
Kad obrazlaže fenomen otuđenja onda Marx uočava da je na prvom mjestu čovjek otuđen od svoje vlastite biti. Njegova bit je rad manuelni i intelektualni, koji je odpremećen u robama. Kada je otuđena čovjekova bit od samog čovjeka, onda je na djelu podjeljenost između ljudske esencije i egzistencije. Ako je čovjek otuđen od svoje biti, onda je prvo otuđen od sredstava za proizvodnju, od proizvoda svoga rada, zatim od drugog čovjeka i na kraju cjelokupnog građanskog svijeta koji je čovjek stvorio, otuđen je od drugog čovjeka. Ovo otuđenje se prema Marxu može prevladati kroz misao i čin socijalističke revolucije. Kod njega pojavu socijalističke revolucije daje široke mogućnosti, da se ona ne može samo reducirati na političku revoluciju nego da kapitalodnos može svojom vlastitom socijalističkom revolucijom prijeći u jedno novo stanje socijalizam, odnosno komunizam.
Marx socijalizam definira kao diktaturu proleterijata, a to nije ništa drugo nego radnička klasa, organizirana na stepen države. Diktatura proleterijata predstavlja prijelazni oblik ka jednom višem stupnju socijal-komunističke zajednice, već je slobodan razvoj pojedinca oslobođen svake dužnosti, biti uvjet i predpostavka slobode socijalne zajednice. Ova slobodna zajednica socijalističkih proizvođača predstavlja novi humanizam- kao društveni naturalizam- kao realizirani humanizam. Kada je riječ o odnosu humanizma-naturalizma, onda to podrazumijeva harmoničan odnos, suradnju čovjeka sa prirodom i s drugim čovjekom sa samom socijalnom zajednicom. Cjelokupna dosadašnja povjest je bila utemeljena na socijalističkoj i političkoj moći, na eksploataciji prirode, jer čovjekova moć nad prirodom se istovremeno projicirala kao i moć nad drugim čovjekom, jer čovjek je i prirodno biće te Marx smatra da će ovaj novi komunistički humanizam kao dovršeni naturalizam predstavljati onaj društveni socijalni protest gdje će čovjek, dokinuti sve oblike otuđenja, postojeće institucije i oblike društvene svijesti, staviti pod svoju plansku strukturu, slobodnu kontrolu kao oblike vlastite socijalističke moći. Dakako ovo je jedna vrsta utopije što ne znači da nekada neće biti realizirana, jer otkako postoji pisana historija, ljudi su, počevši od Platona, sanjali o slobodi čovjeka, o njegovom drugom stanju, gdje će kako Marx kaže čovjek biti korjen za drugog čovjeka.
Prioritetna načela novinarske profesije su istina I poštivanje privatnosti, poštivanje zakona, odgovorno ponašanje i slično. Međutim minuli rat u Bosni I Hercegovini predstavlja primjer negacije I istine I slobode pa time I etike kako u primjeru potpunog kršenja elementarnih prava ljudi (na primjer – prava na život) tako I u pogledu kršenja slobode I nepoštivanja istine. U decenijama raspada bivše Jugoslavije njeno novinarstvo nije bilo bez pravila a novinari bez znanja. No oni su napustili načela I prihvatili nalog vlasti a umjesto etike profesije nemoral režima kao svoj moral. Čak su se oglušili I o “Marxovu etiku novinarstva” koju su znali jer je ona bila, kao sastavnica vladajuće ideologije dijelom njihovog obrazovanja, a ta gledišta nisu nevažna. Neka Marxova stajališta su tako od velike važnosti, a njihova aktualnost je vidljiva I danas, jedan I po vijek nakon što su izrečene.
Kada je Karl Marx još davne 1842. godine javno kritizirao cenzuru štampe on je time upozorio na opasnost od posezanja u slobodu štampe I naznačio potrebu kritičkog odnosa prema zakonima koje donosi vlast u cilju ograničavanja slobode, izricanja istine. Naime on je ukazao na to da zakoni koji se donose ne smiju biti od “kritike razuma”. Marx je upozorio da se u zakonu o cenzuri prepoznaje namjera vlasti da bude jedini kriterij istine. On je oštro osudio zakone (zakon o cenzuri) koji za svoj glavni kriterij nemju čin kao takav već nakanu činitelja. Istovremeno Marx je upozorio I na činjenicu da cenzura svojim prisustvom osigurava otpor prema sebi. U tom kontekstu on je naglasio: “Budući da se duh svakog pojedinog naroda izražava u njegovoj štampi to će u štampi biti prisutne ne samo njegove vrline nego I njegovi nedostaci”. Ustvari, Marx je osporavajući nepravične državne zakone (poput ovog o cenzuri) ocijenio neprihvatljivim nadređenu poziciju vlasti koja vidi samu sebe. Zato I jeste zabranu slobode štampe okarakterizirao kao odraz čovjekove nezrelosti.
Osam osnovnih Marxovih stavova o slobodi štampe koji se i danas čine aktualnim su:
U osnovi Marxovih poticaja za promišljanje značaja slobode štampe bilo je zakonodavstvo pruskih vlasti koje su zavele cenzuru I može se reći da je upravo to iniciralo njegov angažman u cjelovitom sagledavanju tako važnog odnosa države prema štampi te funkcija štampe u društvu, posebno kritičkog odnosa prema pitanju zakonske regulative. Treba dalje reći da je njegov akcenat na kritici I potcrtavanju nezadovoljstva postojećim poticajan I aktualan I danas kada ustavi većine država garantiraju pravo na informiranost I slobodu izražavanja jer su odstupanja evidentna. U funkciji eksplikacije snage I dalekosežnosti njegove recepcije slobode stoje i dva Marxova stava koja se tiču slobode štampe I zakonske regulative a u primjeru tako davnih njegovih reakcija na konkretne akcije Pruskih vlasti. “Loša je samo ona štampa koja se ostvaruje u ambijentu ograničene slobode a ona štampa koja se ostvaruje u ambijentu slobode dobra je bez obzira na njene moguće ili stvarne nedostatke. Nedostatke štampe treba promatrati sa stajališta njenog razvoja I razvoja uopće.” (Marx)
Kada se Marx 1848.g u povodu nacrta zakona o štampi koji je bio ponuđen Pruskom parlamentu na usvajanje suprotstavio pokušajima ograničavanjima slobode štampe on se zapravo založio za pravo da se javno I argumentirano kritizira aktualna vlast. S druge strane on se suprotstavio kontroli vlasti kako bi se zapriječila mogućnost da štampa predstavlja službeno glasilo vlasti I time osigura samovolja državnih činovnika. Ovo pitanje ni do danas razrješeno. Ono se postavlja kao problem uklanjanja granica slobode štampe permanentno tokom proteklog vijeka. Ako se tome doda kakvu su praksu donosili ratovi I krize, totalitarizam-fašizam, vojne diktature, komunizam, onda je sasvim uputno priznati Marxu ne samo snagu misli I intelektualne kuraži, već prije svega intelektualnu moralnost, u smislu njegova stava prema novinrskoj profesiji I u tom smislu teorijski doprinos poimanju slobode štampe. Marx se nigdje u svom cjelokupnom djelu nije založio za ograničenje slobode štampe pa ni u socijalizmu, komunizmu za čiju se revoluciju teorijski i praktično angažirao. Naprotiv, smatrao je da je u svakom društvu pa i u socijalizmu nedopustivo ograničavanje slobode štampe, odnosno da je “moć razumskih zakona” kao kritika razuma nezaobilazna u razvoju društva u cjelini, I štampe posebno.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
