Kambodžansko-vijetnamski rat

Kambodžansko-vijetnamski rat, u Vijetnamu znan i kao Kontraofenziva na jugozapadnoj granici (vijetnamski: Chiến dịch Phản công Biên giới Tây-Nam), bio je oružani sukob između Vijetnama i Demokratske Kampućije, odnosno Crvenih Kmera, koji je trajao od 1978. do 1989. godine. Bio je to sukob bivših saveznika iz Vijetnamskog rata, a koji je rezultirao velikom vijetnamskom invazijom i uklanjanjem Crvenih Kmera s vlasti u Kambodži. Na njezinom teritoriju uspostavljena je provijetnamska Narodna Republika Kampućija, koja je nastavila voditi gerilski rat protiv Crvenih Kmera uz vijetnamsku podršku. Konflikt je zaključen 1989. godine povlačenjem vijetnamskim trupa iz Kambodže, a sve je formalizirano mirovnim sporazumom 1991. godine.

Kambodžansko-vijetnamski rat
Segment Hladnog rata
Ulazak vijetnamskih trupa u evakuirani Phnom Penh, siječanj 1979.
Datum 25. prosinca 1978. – 26. rujna 1989. (formalno do 23. listopada 1991.) Lokacija  Kambodža južni Vijetnam istočni Tajland Ishod Vijetnamska pobjeda i subsekventno povlačenje Pad Demokratske Kampućije i režima Crvenih Kmera Završetak kambodžanskog genocida Uspostava NR Kampućije Vijetnamska okupacija Kambodže do 1989. godine Gerilski rat između Crvenih Kmera i NR Kampućije Granični sukobi između Vijetnama i Kine, odnosno Tajlanda
Sukobljene strane
Vijetnam FUNSK Poslije invazije  Vijetnam NR Kampućija (1979–1989) Država Kambodža (1989–1991) Podrška  Sovjetski Savez NR Poljska[1] Čehoslovačka[2]  Istočna Njemačka[3]	Demokratska Kampućija Poslije invazije Koalicijska vlada Crveni Kmeri FLNPK FUNCINPEC  Tajland (granični sukobi) Podrška  Kina  Sjedinjene Države (navodno)  Malezija[4]  Singapur[4]  Ujedinjeno Kraljevstvo[5]
Komandanti i vođe
Lê Duẩn Trường Chinh Nguyễn Văn Linh Văn Tiến Dũng Lê Đức Anh Heng Samrin Hun Sen	Pol Pot Khieu Samphan Son Sann Dien Del Norodom Sihanouk Prem Tinsulanonda Chatichai Choonhavan
Snage
150,000–200,000	73,000 (1979) → 30,000 (1989)[6]
Žrtve i gubici
30,000 ranjenih[7] 15,000–23,500 mrtvih[7][8]	Ukupno: 150,000+ mrtvih[8][9]
100,000+ ubijenih civila (bez žrtava gladi)[10]

Za vrijeme Vijetnamskog rata, Crveni Kmeri i Sjeverni Vijetnam su bili saveznici u borbama protiv proameričkih režima u svojim državama (Kmerska Republika i Južni Vijetnam). Međutim, unatoč otvorenom savezništvu, Crveni Kmeri su se pribojavali da Vijetnam ima tajne planove uspostaviti indokinesku federaciju, koju bi uz to i predvodili. Kako bi djelovali preventivno, Crveni Kmeri su nedugo nakon rušenja Lon Nolovog režima 1975. godine započeli čistku vijetnamskih kadrova u svojim redovima. Nakon formiranja Demokratske Kampućije, Crveni Kmeri su nastavili s progonima Vijetnamaca i provijetnamskih kadrova, a uspostavljena je i praksa sporadičnih graničnih upada na teritorij Vijetnama. Prvi među njima bio je napad na vijetnamski otok Phú Quốc. No, unatoč povremenim napadima, koji su se odvijali godinama, ujedinjeni Vijetnam i Crveni Kmeri su tokom 1976. godine održavali dobre diplomatske odnose, kako bi javnosti prikazali navodno snažno savezništvo među njima. Vođe Crvenih Kmera su se, usprkos svemu, i dalje bojali kako Vijetnam planira aktivirati ekspanzionističke planove. Posljedica tog paranoidnog straha bio je veliki napad Crvenih Kmera na Vijetnam, koji se dogodio 30. travnja 1977. godine. Šokirani, Vijetnamci su krajem iste godine uzvratili, nadajući se da će tako prisiliti Pol Pota na pregovore. Ipak, kako su Crveni Kmeri ustrajali u svojoj ideji o nepregovaranju, Vijetnamci su se u siječnju 1978. godine povukli.

Manji konflikti nastavili su se tokom 1978. godine, a jedan od najznačajnijih bio je masakr u Ba Chúcu, što ga je izvela vojska Crvenih Kmera; istovremeno, Kina je pokušala organizirati mirovne pregovore, ali bez uspjeha. Do kraja godine, službeni Hanoi je odlučio svrgnuti Crvene Kmere s vlasti, smatrajući ih prokineskima i neprijateljskima prema Vijetnamu. Dana 25. prosinca 1978. godine, čak 150,000 vijetnamskih vojnika ulazi u Demokratsku Kampućiju i započinje veliku invaziju zemlje. U samo dva tjedna, vojska Crvenih Kmera bila je potpuno dotučena. Phnom Penh je službeno pao 7. siječnja 1979. godine, mada su Vijetnamci ušli u prazan grad; gotovo svi čelnici Crvenih Kmera su ranije napustili grad. Tri dana kasnije, službeno je proglašena provijetnamska Narodna Republika Kampućija, na čijem su čelu bili izbjegli Kmeri i prebjezi iz Crvenih Kmera. Bio je to početak desetogodišnje okupacije. Za vrijeme tog perioda, Crveni Kmeri su i dalje zadržali status međunarodno priznate vlasti u Kambodži pri Ujedinjenim nacijama, a došlo je i do formiranja većeg broja gerilskih skupina za borbu protiv Vijetnama. Iza kulisa, premijer NR Kampućije, Hun Sen, pokušao je stupiti u pregorove s Crvenim Kmerima. Pod velikim pritiskom međunarodne zajednice, Vijetnamci su implementirali cijelu seriju društvenih i vanjskopolitičkih reformi, a u jeku slabljenja Sovjetskog Saveza, njihovog glavnog saveznika, pristali su i na povlačenje svoje vojske iz Kambodže. Formalno, povlačenje je završeno 26. rujna 1989. godine, mada je vjerojatnije da je dovršeno tek tokom 1990. godine.

Tokom 1990., na trećem neformalnom sastanku u Jakarti, pod okriljem od strane Australije sponzoriranog mirovnog plana za Kambodžu, predstavnici koalicijske vlade i tadašnje Države Kambodže dogovorili su sporazum o podjeli vlasti kroz formiranje unitarne vlade nazvane Vrhovno narodno vijeće. Vijeće je za zadatak imalo predstavljati Kambodžu na međunarodnoj sceni, dok je prijelazna uprava Ujedinjenih nacija bila zadužena za provođenje unutarnje politike do izbora nove vlade na mirnim, demokratskim izborima. Put prema potpunom miru bio je, doduše, izrazito težak jer su Crveni Kmeri odbili sudjelovati na izborma, odlučivši radije ometati izborni proces vojnim napadima na dužnosnike UN-a i ubijanjem Vijetnamaca. Konačni mirovni sporazum potpisan je u Parizu 1991. godine.

Tokom 1993. godine, Sihanoukov FUNCINPEC porazio je Hunovu Narodnu stranku. Nedugo zatim došlo je do ponovne uspostave monarhije, a na čelo vlade došao je princ Norodom Ranariddh.

Reference

1. „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2019-03-29. Pristupljeno 2018-05-31.
2. https://books.google.ca/books?id=31qFeSkSb5IC&pg=PA58
3. https://www.rbth.com/arts/2016/03/19/when-moscow-helped-topple-the-khmer-rouge_576789
4. https://www.nytimes.com/2000/09/29/news/singaporean-tells-of-khmer-rouge-aid.html
5. https://www.newstatesman.com/politics/politics/2014/04/how-thatcher-gave-pol-pot-hand
6. Morris, p. 103
7. Vietnamese sources generally offer contradictory figures, but Vietnamese General Tran Cong Man stated that at "least 15,000 soldiers died and another 30,000 were wounded in the ten-year long Cambodian campaign". So the figure do not include the casualties from the period between 1975 and 1978. Thayer, 10
8. SIPRI Yearbook: Stockholm International Peace Research Institute
9. Rummel, Rudolph J.: China's Bloody Century : Genocide and Mass Murder Since 1900 (1991); Lethal Politics : Soviet Genocide and Mass Murder Since 1917 (1990); Democide : Nazi Genocide and Mass Murder (1992); Death By Government (1994), http://www2.hawaii.edu/~rummel/welcome.html.
10. Clodfelter, Michael, Warfare and Armed Conflict: A Statistical Reference to Casualty and Other Figures, 1618-1991

Literatura

Vanjske veze

Kambodžansko-vijetnamski rat na Wikimedijinoj ostavi

• Albert Grandolini, Tom Cooper, & Troung (Jan 25, 2004). „Cambodia, 1954–1999; Part 1”. Air Combat Information Group (ACIG). Pristupljeno 25. 8. 2010.
• Albert Grandolini, Tom Cooper, & Troung (Jan 25, 2004). „Cambodia, 1954–1999; Part 2”. Air Combat Information Group (ACIG). Pristupljeno 25. 8. 2010.
• The Khmer Rouge National Army: Order of Battle, januar 1976
• The Fall of the Khmer Rouge
• 1979: Vietnam forces Khmer Rouge retreat
• Meanwhile: When the Khmer Rouge came to kill in Vietnam
• Second Life, Second Death: The Khmer Rouge After 1978
• Slocomb M. "The K5 Gamble: National Defence and Nation Building under the People's Republic of Kampuchea." Journal of Southeast Asian Studies, 2001; 32(2): 195–210