From Wikipedia, the free encyclopedia
József Mindszenty / Jožef Mindsenti (29. mart 1892. Csehimindszent /Čehimindsent, Austro-Ugarska - 6. maj 1975 Beč, Austrija) je bio esztergomski nadbiskup i kardinal te primas Mađarske. Sada mu pripada naziv Časni sluga Božji.
| Sluga Božji József Mindszenty | |
|---|---|
| kardinal-nadbiskup ostrogonski primas Mađarske | |
 | |
| Dijeceza | Nadbiskupija Budimpešta |
| Stolica | Esztergom /Estergom (=Ostrogon) |
| Ustoličen | 25. mart 1944 |
| Prethodnik | Jusztinián György Serédi / Justinijan Đerđ Šeredi |
| Nasljednik | László Lékai / Laslo Lekai |
| Redovi | |
| Zaređenje | 12. jun 1915, János Mikes/Janoš Mikeš |
| Posvećenje | 25. mart 1944, Jusztinián György Serédi/Justinijan Đerđ Šeredi |
| Imenovan kardinalom | 18. februar 1946 |
| Rang | Kardinal svećenik kod Santo Stefano al Monte Celio |
| Osobni detalji | |
| Ime po rođenju | József Pehm / Jožef Pem |
| Rođenje | 29. 3. 1892. Csehimindszent /Čehimindsent Austro-Ugarska |
| Smrt | 6. 5. 1975. (dob: 83) Beč, Austrija |
| Sahranjen | esztergomska bazilika |
| Nacionalnost | Nijemac / Mađar |
| Denominacija | rimokatolicizam |
| Rezidencija | Budimpešta |
| Roditelji | József Pehm i Borbála Kovács Jožef Pem i Borbala Kovač |
| Zanimanje | katolički svećenik |
| Alma mater | Teološki fakultet u Szombathelyu /(Sombotelu) |
Jožef se rodio kao József Pehm u narodnostno miješanoj seljačkoj porodici plemićkog podrijetla - kao prvorođenac od šestoro djece 29. marta 1892 ocu Jožefu Pehmu in majci Borbáli r. Kovács (izg.: Borbala Kovač) u Csehimindszentu u zapadnoj Mađarskoj. Svećeničko ređenje je primio u Szombathelyu/Sombotelu 12. juna 1915. Nakon mlade mise je djelovao kao dušobrižnik, vjeroučitelj i pisac (publicist). Već 1919 je došao u sukob sa Kunovom sovjetskom komunističkom republikom. 9. februara 1919 ga je zatvorila Károlyijeva vlada te ga drűala u zatvoru sve do pada Kunova komunizma 31. jula 1919.[1]
1941 se odrekao svog njemačkog prezimena Pehm u znak protesta prema progonu drugih naroda, a naročito Jevreja i Cigana, što su ga sprovodili nacisti i priredio svoje novo prezime prema svom zavičaju Csehimindszentu/Čehimindsentu u – Mindszenty/Mindsenti.
4. marta 1944 ga je papa Pio XII imenovao za veszprémskoga biskupa. 25. marta iste godine je primio biskupsko ređenje.
Mnogi proganjani od nacista – naročito Jevreji – mu mogu biti zahvlni za život, jer im je otpremio na sigurno mjesto. Svoju dobrotu je morao platiti time, da su njemački nacisti i njega zatvorili. Poslije oslobođenja iz zatvora ga je 16. augusta 1945 imenovao isti Pio XII za esztergomskoga nadbiskupa. Uskoro iza toga ga je papa 18. februara 1946 povisio u kardinala imenovanjem za kardinala-svećenika kod Santo Stefano al Monte Celio.[2]
Jožef Mindszenty je bio dakle ne samo ostrogonski nadbiskup, kardinal Katoličke crkve i mađarski primas, nego i predsjednik Mađarske biskupske konferencije. Kao takav je osjećao dužnost, da upozorava na moralno usmjeravanje društvenoga života. Njegovo biskupsko geslo Pannonia Sacra (Sveta Panonija) je izražavalo program, da će također u teškim vremenima brinuti o uvažavanju kršćanskih vrijednosti ne samo u privatnom životu,nego i u javnosti.
Pod njegovim vodstvom se je mađarski biskupski zbor oglasio zajedničkim okružnicama, ako je državno vodstvo, koje se je sve više bližilo diktaturi proletarijata, kršilo slobodu savjesti ili vjeroispovijedanja, slobodu školovanja ili umjetničkoga stvaralaštva; dosljedno se je zauzimao za priznavanje temeljnih sloboština. Progovorio je o progonu Mađara u Vojvodini i o Vojvođanskim masakrima poslije Drugog svjetskog rata, o protjerivanju Podunavskih Nijemaca (Donauschwaben), o protupravnom zatvaranju te mučenju zatvorenika.
Pred izbore narodnih predstavnika u skupštinu 18. oktobra 1945 i 25. augusta 1947 je biskupski sabor okružnicom upozorio vjernike, neka biraju takve stranke, čiji program nadahnjuje evanđeoski duh. Time su razljutili one krugove, koji su pripremali komunistima preuzimanje vlasti.
[3]
26. decembra 1948 su tadašnje vlasti zatvorile kardinala Mindszentyja. Tjelesno i duševno su ga u zatvoru mučili, na temelju lažnih optužbi osudili 8. februara 1949 na prvostupanjskom a 9. jula na drugostupanjskom ročištu na doživotni zatvor, što je prouzrokovalo u slobodnom svijetu veliko uznemirenje. Papa Pio XII je izrazio svoje iznenađenje i ogorčenje, Generalna skupština Ujedinjenih naroda je na svom generalnom zasjedanju također osudila ponašanje mađarske vlade te ožigosala kardinalovo zatvaranje kao međunarodnu uvredu. Po šestogodišnjem budimpeštanskom zatvoru su ga poradi zdravstvenih poteškoća od 17. augusta 1955 imali zatvorenoga u Püspökszentlászlu (/Pišpeksentlaslo), a od 2. novembra 1955 u Felsőpetényu (/Felšepetenj).
Nakon izbijanja Mađarske revolucije 29. oktobra 1956 su ga po uputama komunističkoga centralnoga komiteta htjeli odvesti na nepoznato mjesto, čemu se je pak odupro. 30. oktobra noću su ga demokratični mađarski vojnici oslobodili iz zatočeništva, a 31. oktobra dopodne je prispio uv budimsku primasku palatu.
Za četiri dana svoje slobode je razgovarao sa članovima biskupskoga sabora i vodstvom svoje biskupije o budućnosti katoličke Crkve u zemlji, sa državnim predsjednikom Zoltanom Tildyjem te sa predstavnicima inostranih humanitarnih organizacija u vezi sa potrebnom materijalnom pomoći. Susreo se također sa protestantskim vođama – evangelicima i reformatima; predstavnika političkih stranaka nije primio. Na prijedlog ministarskoga predsjednika Imreta Nagya je 3. novembra uvečer imao 15-minutni nagovor putem Slobodnoga mađarskog radija, gdje je podupro ciljeve narodno-oslobodilačkog boja, te ocrtao predstavu buduće demokracije.
Po napadu sovjetskih četa 4. novembra ujutro je zamolio i također dobio azil u u američkoj ambasadi smatrajući, da će biti njegov tamošnji boravak kratkotrajan. Računalo se, da će UN privoljeti sovjetske vojne sile ka povlačenju.
Kádárova vlada Mindszentyju nije dozvolila povratka na nadbiskupsku stolicu. Komunističke vlasti bi mu dozvolile odlazak u inostranstvo, ali se više ne bi smio vratiti. Konačno je ispunio želju pape Pavla VI te 28. septembra 1971 napušta ambasadu odlazeći u Rim.
Do 23. oktobra je stanovao u Vatikanu, do svoje smrti 6. maja 1975 pak u zgradi Pazmaneuma u Beču.[4]
Na izričitu želju pape Pavla VI se je 2. februara 1974 odrekao službi primasa, da je time omogućio uređenje crkvenih prilika u Mađarskoj i postavljanje novih biskupa na ispražnjene biskupske stolice; pod komunističkim pritiscima je bila većina biskupskih sjedišta u to vrijeme bez biskupa – biskupe su imale još samo četiri biskupije. Protivno njegovoj želji, da ostane po odlasku iz Budimpešte u Rimu, si je radije izabrao za svoje zadnje prebivalište Beč. Pisao je svoje uspomene, posjećivao zemljake u dijaspori i mnogo molio. Tamo je i umro.
Umro je u Beču, 6. maja 1975.
Po njegovoj želji u oporuci su ga najprije sahranili u Marijinom Celju u Austriji, gdje su njegov grob stalno posjećivali hodočasnici; kad je prestala sovjetska okupacija Mađarske i po padu komunizma su ga 4. maja 1991 prenijeli u domovinu; tamo počiva u Esztergomskoj bazilici.
Pokrenut je za njega i biskupski postupak za proglašenjem blaženim i svetim.
Na zahtjev kardinala-primasa Petra Erdőja je marta 2012 Vrhovno državno tužilaštvo u Budimpešti zvanično završilo postupak za Mindszentyjevu rehabilitaciju. Glede predmeta, koji je budimpeštanski Narodni sud pretresao pod rednim brojem IX. 254/1949, je Vrhovno tužilaštvo odredilo ponovni pretres optužnice. Zakon iz 1990 je odredio popravku i obesnaženje osuda, koje su kršile zakonitost. Sadašnja presuda znači završetak pretrage prijašnje revizije i ujedno potvrđuje pravnu, moralnu i političku rehabilitaciju kardinala Jožefa Mindszentyja u cjelovitom obimu. [5]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
,_Zalaegerszeg.jpg)
