Izidor Kršnjavi

Izidor Kršnjavi ili Isidor Kršnjavi (Našice, 22. april 1845. - Zagreb, 3. februar 1927.), hrvatski slikar, historičar umjetnosti, književnik i političar.

Bukovčev portret Isidora Kršnjavog

Školovanje

Pohađao je gimnaziju na plemićkom konviktu u Zagrebu i gimnaziju u Vinkovcima koju je završio 1863. godine. Prvo likovno obrazovanje dobiva u Osijeku, a zatim u Beču studira historiju i historiju umjetnosti. U vrijeme dok je studirao pisao je u hrvatskim časopisima filozofsko-estetske članke. Kao stipendista studirao je slikarstvo na akademiji u Münchenu, a zatim od 1872. do 1877. boravi u Italiji studirajući i kopirajući stare majstore.

Karijera

Posredovanjem Strossmayera postaje profesor historije umjetnosti i arheologije na zagrebačkom Sveučilištu. Već sljedeće godine daje poticaj za osnivanje Društva umjetnosti kojem je više godina bio tajnik i ideolog, a bio je prvi direktor Strossmayerove galerije slika. Pod upravom Društva, u saradnji s Bolleom, osniva Obrtnu školu i Obrtni muzej (Muzej za umjetnost i obrt). Zaslužan je i za hrvatsku izložbu u Budimpešti. Postavio je i Strossmayerovu zbirku u palači Akademije znanosti i umjetnosti i postao je direktor galerije.

Godine 1884. dolazi u sukob sa Strossmayerom i njegovim pristalicama i ulazi u mađaronsku Narodnu stranku putem koje je izabran za narodnog zastupnika. Od 1887. do 1891. studira pravo, postaje predstojnik Odjela za bogoštovlje u Khuenovoj vladi, a 1897. vraća se na Sveučilište. Kasnije je pristupio Čistoj stranci prava. Živo je sudjelovao u izgradnji Zagreba - njegovom su inicijativom izgrađene mnoge bolnice, knjižnice, škole i spomenici, te osnovana brojna društva. Isto tako, financirao je štampanje udžbenika i modernizovao školstvo. Svojim je člancima u zagrebačkoj štampi, te zahvaljujući saradnji najprije s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom, a zatim s arhitektom Hermanom Bolléom odigrao ključnu ulogu u pojavi historicizma u hrvatskoj arhitekturi. Trajni spomenici njegovih nastojanja na polju kulturne politike su palača nekadašnjeg Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 9 u Zagrebu, Školski forum na današnjem Rooseveltovom trgu, kao i brojne škole i crkve sagrađene ili obnovljene po cijeloj Hrvatskoj i Slavoniji.

Slikarstvom se bavio u ranoj mladosti i nakon Prvog svjetskog rata. Kao likovni kritičar Kršnjavi je aprioričan s jakim sklonostima prema estetiziranju, historicizmu i tradicionalnosti. 1925. godine objavio je roman Božji vitez, a 1926. i njegov nastavak, Božji sirotan. Preveo je i Danteovu Božanstvenu komediju, a taj je prijevod i sam ilustrirovao. Također je pisao i pjesme, koje su bile objavljivane u savremenim časopisima, putopise i memoare. ^[1]

Novine Srbobran o Isidoru Kršnjavom

Zagrebački Srbobran je pisao o njegovom predavanju u frankovačkoj čitaonici 1909. godine. Novine ga nazivaju bivšim unionistom, potonjim grosesterajherom i čistim frankovcem, nekadašnjim slobodnim zidarom i tada ultramontancem. Govorio je o pogibeljima za Hrvatsku i Hrvate od okolnih naroda i zaključio: Sasvim je drugačije sa srpskom pogibelji. Srpska je pogibelj najopasnija, ona truje i uništava hrvatsku svijest, ulazi u hrvatsku dušu, pa ruši vjeru u hrvatsku misao, zanos za čisto hrvatsku budućnost, za hrvatsko državno pravo. Raznarođuje Hrvate, da prestanu biti Hrvati, a ne postaju Srbi, nego nešta trećega, odurnoga i gnjusnoga - Slavosrbi! Srpska je pogibelj najopasnija, baš zato što govorimo istim jezikom, pa se tako nebratska državna ideja uvlači nesaznano u hrvatske duše... ^[2] Iste novine su navele i njegov raniji stav po pitnju Srba. U spisima pokojnog pravoslavnog protojereja Manojla Grbića, pisca znamenitog djela Karlovačko vladičanstvo, je navedena jedna bilješka Isidora Kršnjavog, nakon održane ankete o školskim čitankama, na kojoj je i on bio pozvan: Što bi bilo od nas Hrvata, da nije među nas došlo srpsko pleme, koje je u nas unijelo narodnu poeziju, obnovilo nam tradiciju, podiglo narodni jezik, oživilo narodnu svijest i energiju? List konstatuje njegvu promjenu stava: Danas isti Kršnjavi sastavlja pledoaje dr. tužitelju, koji traži vješala za one ljude, koji su radili ono što je on nekada tako hvalio. ^[3] Narodni poslanik dr Mile Starčević je na saborskoj sjednici iznio dokaz da je dr Iso Kršnjavi sastavljao pledoaje državnog odvjetnika Milana Akurtija u veleizdajničkom procesu, ako ne sav, a ono bar veliki dio njegov. Iz navedenog se vidjelo da se radilo o aktu političke osvete, jer je vođa političke stranke sastavljao državnom odvjetniku optužbeni govor protiv Srba. ^[4]

Reference

1. Kršnjavi, Isidor.
2. Србобран, бр. 16.. Загреб. 1909.
3. Србобран, бр. 103., Кршњави и Манојло Грбић. Загреб. 1910.
4. Србобран, бр. 77., Једна велика сензација. Загреб. 1910.