Fonetika turskog jezika

Fonetika turskog jezika je ogranak turske gramatike koji proučava glasove i njihov izgovor u turskom jeziku.

Glavni članak: Turski jezik

U velikim crtama turski dijeli većinu zvukova sa europskim jezicima, što je prepoznatljivo i u njegovom alfabetu. Jedini značajan izuzetak je grafem Ğ koji se ne izgovara nego on samo produžava samoglasnik koji ga prethodi. Sa fonološke strane, suglasnici turskog standardnog jezika su:

Zatvornici

	Dvousneni		Nadzubni		Prednjonepčani		Zadnjonepčani		Nepčani		Laringealni
Nosni
Praskavi
Strujni
Aproksimant
Treperni

Značajna fonološka osobina turskog jezika je harmonija samoglasnika, što je princip po kojem turske reči imaju isključivo zadnje samoglasnike (a, i, o, u) ili samo prednje (e, i, ö, ü). Naime turski ima dvodimenzionalni sistem samoglasnika, tako da po prvom stupnju samoglasnici mogu biti prednji ili zaobljen, a po drugom stupnju vokalne harmonije oni mogu biti jednostavni ili složeni. Stoga turski ima dvije klase samoglasnika, prednje i zadnje. Po «harmoniji samoglasnika» riječi ne smiju imati istovremeno prednje i stražnje samoglasnike.

Turski samoglasnici

Samoglasnici

	Prednji		Zadnji
	Nezaobljeni	Zaobljeni	Nezaobljeni	Zaobljeni
Zatvoreni	/i/ ‹ i ›	/y/ ‹ ü ›	/ɯ/ ‹ ı ›	/u/ ‹ u ›
Srednji	/e/ ‹ e ›	/œ/ ‹ ö ›		/o/ ‹ o ›
Otvoreni			/a/ ‹ a ›