Kojot

Kojot (lat. Canis latrans - „pas koji laje“) je član porodice Canidae i srodnik je domaćeg psa.

Kojot
Kojot u nacionalnom parku Yosemite
Naučna klasifikacija
Carstvo:	Animalia
Koljeno:	Chordata
Razred:	Mammalia
Red:	Carnivora
Rod:	Canis
Vrsta:	C. latrans
Dvojni naziv
Canis latrans (Say, 1823.)

Kojoti žive u Sjevernoj Americi i nekim dijelovima Središnje Amerike. Mogu biti organizirani u malim čoporima, ali najčešće love sami. Prosječno dožive od 6 do 10 godina Naziv kojot (engl. coyote) potječe od riječi iz nahuatl jezika (nah. cóyotl, izgovor:/[ˈkojoːtɬ]/).

Kojot je jedna od rijetkih životinja kod kojih postoji trend povećanja brojnosti populacija. Kojoti su zauzeli sva staništa Sjeverne Amerike, koja su ranije naseljavali vukovi, a povećanje područja je potpomognuto ljudskim mijenjanjem prirodnih staništa. Gustoće populacija se kreću od 0,01–0,09 jedinki/km² zimi na Yukonu ^[1] do 2,3 jedinke/km² tijekom ljeta u Teksasu. ^[2][3]

Popis podvrsta kojota

Opisano je 19 podvrsta kojota^[4], ali je taksonomska ispravnost ovih podvrsta upitna^[5]

• meksički kojot — Canis latrans cagottis
• salvadorski kojot — Canis latrans dickeyi
• jugoistočni kojot — Canis latrans frustor
• kojot sa Belizea — Canis latrans goldmani
• kojot iz Hondurasa — Canis latrans hondurensis
• durango kojot — Canis latrans impavidus
• sjeverni kojot — Canis latrans incolatus
• kojot s otoka Tiburon — Canis latrans jamesi
• prerijski kojot — Canis latrans latrans
• planinski kojot — Canis latrans lestes
• Mearnsov kojot — Canis latrans mearnsi
• kojot donjeg dijela doline Rio Granda — Canis latrans microdon
• kojot kalifornijske doline — Canis latrans ochropus
• kojot sa poluotoka — Canis latrans peninsulae
• kojot teksaških prerija — Canis latrans texensis
• sjeveroistočni kojot — Canis latrans thamnos
• sjeverozapadni obalni kojot — Canis latrans umpquensis
• kolima kojot — Canis latrans vigilis

Izvori

1. O'Donoghue, M., Boutin, S., Krebs, C.J. and Hofer, E.J. 1997. Numerical responses of coyotes and lynx to the snowshoe hare cycle. Oikos 80:150-162
2. Knowlton, F.F. 1972. Preliminary interpretations of coyote population mechanics with some management implications. Journal of Wildlife Management 36:369-382.
3. Andelt, W.F. 1985. Behavioral ecology of coyotes in south Texas. Wildlife Monographs 94:1-45.
4. Young, S.P., Jackson, H.H.T. 1951. The clever coyote. Wildlife Management Institute, Washington, D.C. Conservation Biology 6
5. Nowak, R.M. 1978. Evolution and taxonomy of coyotes and related Canis, p. 229–247. In: M. Bekoff (ed.). Coyotes: biology, behavior, and management.