Căluș

Căluș (izgovor: kaluš; moldavski: ; bugarski: ; makedonski: ) je ritualni akrobacijski ples koji je kulturna baština Vlaha u Bugarskoj i Srbiji, ali je najpoznatiji u rumunjskoj povijesnoj pokrajini Olteniji. Iako je prvi put glazbeno dokumentiran u glazbenim zapisima Ioana Căianua u 17. stoljeću, vjeruje se kako je mnogo stariji i potječe od drevnih rituala vezanih za pročišćenje i plodnost gdje je rabljen simbol konja kao utjelovljenje sunca^[1].

Ritual căluș
Nematerijalna svjetska baština
Rumunija
Regija:	Europa i Sjeverna Amerika
Godina upisa:	2008.
ID:	00090
Ugroženost:	-
Poveznica:	UNESCO

Kalushari (rusali) u Makedoniji. 1932.

Naziv mu potječe od rumunjskog naziva drvenog dijela konjskih uzdi koji spriječava govor, căluș, što se potvrđuje samim plesom skupine u kojoj postoji nijemi član (nebun, tj. „luda”), te ples zahtjeva ritualno nijemo promatranje. Sam ritual căluș se sastoji od niza igara, skečeva, pjesama i plesova, koje izvode kalušari (călușari) uz pratnju violina i harmonika. Mladići su tijekom călușa pristupali inicijacijskom ritualu koji vodi majstor (vataf) koji je naslijedio znanja magičnih napjeva (descântece) i plesnih koraka od svojih prethodnika. Skupine kalušara sa šarenim šeširima, čipkastim bijelim košuljama i hlačama, ukrašene zvončićima, izvode komplicirane plesove u kojima se kombiniraju lupanje nogama o tlo, pete o petu, te razni skokovi i mahanje nogama. Američki povjesničar rumunjskog podrijetla, Mircea Eliade, je zabilježio kako su kalušari bili poznati po svojim vještinama da stvore dojam leta kroz zrak, što je on povezivao s konjskim galopom ili plesom vila (rumunjski: zine)^[2]. Upravo zbog svoje povezanosti s vilama, vjerovalo se kako su kalušari obdareni magičnim moćima ozdravljenja, te bi tijekom dva tjedna (od oko tri tjedna poslije Uskrsa do blagdana Duhova) obilazili od kuće do kuće, obećavajući zdravlje i blagostanje ukućanima.

Tijekom rituala kalušari bi nosili palice i mač, te zastavu i drvenu konjsku glavu. Căluș bi uvijek započinjali prisegom iznad zastave skupine, u kojoj bi istaknuli obećanje kako će slijedećih devet dana ostati čedni. Iako bi prisega bila upućena Bogu, ovaj mitsko-religijski ritual nema ništa s kršćanstvom i tijekom 19. stoljeća je Căluș često bio zabranjivan, a kalušarima se znala zabraniti pričest po tri godine^[2]. Po povratku kući, zastava je učvršćivana u tlo i jedan kolušar bi se popeo na nju uzvikujući: »Rat, najdraži, rat!«, što ga dovodi u svezu s obožavanjem Marsa, boga rata, čiji se svećenik na latinskom zvao Coli-Salii^[3].

Do današnjeg dana kalušari se sastaju na blagdan Duhova kako bi proslavili svoje junaštvo plesom i glazbom. Također, svjedočeći o bogatoj raznolikosti narodne baštine Rumunjske, căluș se naširoko promovira na folklornim festivalima kao što je Caracal u županiji Olt, gdje je postao istinskim nacionalnim simbolom. Zbog toga je căluș upisan na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 2008. godine^[1].