Branko Pihač

Branko Pihač (Zagreb, 1956) je hrvatski pisac znanstvene fantastike. Diplomirao je radiokomunikacije na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, a od 1988. živi u Kanadi.

Branko Pihač

Pihač je bio jedno od najprominentnijih domaćih imena u Vjesnikovu časopisu za znanstvenu fantastiku Sirius, u kojemu je objavio dvadesetak novela i kratkih priča. Njegovo znanstvenofantastično pisanje pripada tvrdoj znanstvenoj fantastici, katkad staromodnog kova, no na svojim najboljim stranicama on uspješno ostvaruje intrigantan spoj filozofske problematizacije i logičke analize, utemeljene u hegelijanskom duhu klasične njemačke filozofije, sa znanstvenim premisama koje često posežu za pseudoznanstvenim i alkemičarskim motivima, katkad i u ironijskom tonu. Njegov je stil klasično pripovijedanje s elementima avanturističkog i kriminalističkog žanra, koje obrađuje poznate žanrovske motive.

Važnije novele:

• "Fombos, dar zvijezda", Sirius, 41, 1979.
• "Đavolji vrtovi doktora Hirnemiusa", Sirius, 53, 1980.
• "Perpetuum mobile", Sirius, 64, 1981.
• "Prometheus", Sirius, 76, 1982.
• "Čovjek iz Vučjeg Dola", RS magazin, zima 1982.
• "Maggemoniusov most", Sirius, 79, 1983.
• "Posljednja poruka", Sirius, 83, 1983.
• "Poziv", Sirius, 87, 1983.
• "Bumerang", Sirius, 100, 1984.
• "Mačje oko", Sirius, 119, 1986.
• "Eksperiment doktora Kühlgrubera", Alef, 9, 1988.

Prijevodi na strane jezike:

• zbirka priča Perpetuum mobile (poljski, 1986) - hrvatski rukopis nikad nije objavljen
• njemačka SF antologija Venice 2 (1985)
• njemačka SF antologija Das digitale Dachau (1985)
• njemačka SF antologija Entropie (1986)
• poljski časopis Fantastyka
• u češkoj antologiji jugoslavenske fantastike Duhová křídla (1985)