Krbavska bitka

Krajem ljeta 1493. godine oko 8 000 akindžija pod bosanskim sandžak-begom Hadum Jakub pašom provalilo je iznenada preko rijeka Une i Kupe u Štajersku gdje je opustošilo i opljačkalo gradove Celje i Ptuj. Nakon tog pljačkaškog pohoda turski odredi opljačkali su i veći dio Hrvatskog Zagorja i s vrlo velikim plijenom skrenuli na jug, opustošili i opljačkali područje Podruša i okrenuli se prema Bosni.

Krbavska bitka
Datum 9. septembra 1493. Lokacija Na Krbavskom polju kod Udbine Ishod Pobjeda Turaka
Sukobljene strane
Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo (Hrvati)	Otomansko carstvo
Komandanti i vođe
ban Emerik Derenčin	Jakub-paša Hadum
Snage
2,000 konjanika 8,000 pešaka	8,000 konjanika
Žrtve i gubici
7,000-10,000	1,000

Negdje na planini Mala Kapela iznenada im se ispriječila snažna hrvatska plemićka vojska koju je vodio osobno ban Derenčin. Istodobno za turskim pljačkaškim odredima hitali su odredi štajerskog vojvode Jakoba Sekelja. Jakub paša ponudio je banu Derenčinu veliki otkup samo da ga propusti na putu za Bosnu, ali je ban Derenčin zatražio da se oslobodi sve roblje i preda cjelokupni plijen. Dakako, Jakub paša na to nije pristao, pa je pokušao preko puste Krbave da se probije do Bosne. Ban Derenčin saznao je za promjenu smjera kretanja turskih odreda i na Krbavskom polju stao prikupljati svoje banderije. Banski banderiji brojili su oko 3.000 konjanika i oko 2.000 pješaka dok je ostatak hrvatske vojske činilo još nekoliko tisuća slabo opremljenih i naoružanih, nevičnih boju i bitki, hrvatskih seljaka pješaka.

Hrvatska vojska koja je mogla brojiti negdje oko 13.000 ljudi postavila se i posložila za bitku na slijedeći način: frontalno složene prema nadolazećim turskim odredima postrojile su se tri konjaničke skupine (Slavonski banski banderiji pod zapovjedništvom Ferdinanda Berisburgha, plemići oklopnici pod zapovjedništvom Ivana Cetinskog i jajačkog bana Juraja Vlatkovića, a ostatkom zapovijedaju Nikola Tržački i Bernard Frankopan Modruški). Sam ban Derenčin nalazio se, najvjerojatnije, sa svojim banskim banderijima negdje u središtu bojnog složaja hrvatske banske vojske. Između konjanika oklopnjaka složaj su činili hrvatski pješaci i slabo naoružani seljaci prikupljeni odsvuda.

Kad je Jakub paša shvatio da je sa hrvatskim snagama boj neizbježan dao je pobiti sve zarobljenike sposobne za bitku te je svoje akindžije posložio također u tri skupine (prema teritorijalnoj pripadnosti akindžija - Srbija, Bosna i Sandžak). Namjera Jakub paše bila je da se hrvatski konjanici namame u ravnicu gdje će ih obuhvatom tući dva odreda skrivenih u zasjedi. Manji dio turskih konjanika (oko 3.000) preplivao je rijeku Krbavu u namjeri da udari u bok hrvatskim bojnim složajima.

Tog jutra puhao je jak vjetar i podižući prašinu istu je nosio prema hrvatskoj vojsci te joj zaklanjao optičku vidljivost s turskom vojskom. Poradi toga ban Derenčin nije znao za manevar onih 3 000 akindžija koji su preplivali Krbavu i kretali se bočno.

Bitku su započeli akindžije iz Srbije pod zapovjedništvom Ismail bega koji su nakon kraće borbe stali odstupati i za sobom povlačiti hrvatske banderije (ovo je varka koja će skupo stajati hrvatske konjanike). Kada su hrvatski konjanici zašli na šumoviti dio istočne obale Krbave s leđa ih je napao Mehmed beg sa svojim akindžijama iz Bosne. Gotovo istodobno frontalno je napao Jakub paša sa akindžijama iz Sandžaka, a onih 3.000 akindžija koji su ponovno prešli Krbavu sada je iznenada udarilo u bok hrvatskoj vojsci.

Ovako napadnuta, (s boka, s fronta i s leđa) hrvatska vojska trpjela je teške gubitke, a nevolja je bila još veća jer su u samom početku poginuli Ivan Cetinski i Juraj Vlatković, a njihovi banderiji ostali su obezglavljeni i bez zapovjednika te postali lagani plijen turskim akindžijama. Ubrzo nakon toga došlo je do strašne katastrofe i potpunog poraza hrvatske plemičke i banske vojske.

Da je ishod bitke na Krbavskom polju završio kobno po nekada snažno Hrvatsko kraljevstvo u to nema nikakve sumnje, ali da je ishod bio drugačiji, odnosno da je ban Derenčin pričekao štajerske odrede vojvode Jakoba Sekelja, tko zna kako bi bitka završila. Naime, Krbavska bitka početak je i glavni uzrok raspada cijelog Hrvatskog kraljevstva. U toj bitki propale su mnoge hrvatske plemičke obitelji, ponekad od jedne obitelji otac i šest sinova. Poginuli su knez Ivan Frankopan Cetinski, jajački ban Juraj Vlatković, sin bana Derenčina Mirko Derenčin, sam ban Derenčin umro je u turskom zarobljeništvu. Poginulo je i 70 svećenika i redovnika, te još oko 10 000 hrvatskih ratnika. Veliki je to gubitak sposobnih muškaraca za obranu, a među njima onog najvažnijeg, hrvatskog plemstva koje je bilo glavni nositelj i predvoditelj u obrani zemlje.

Hrvatsko pučanstvo tada uzmiče od Neretve prema Cetini i Velebitu, sa Spreče prema Savi i dalje kroz Srijem i Slavoniju, s Vrbasa prema Uni i dalje prema Korani i Kupi te je koncem XVI. stoljeća nekada moćno i snažno Hrvatsko kraljevstvo svedeno na ostatke ostataka, odnosno na uski pojas od Drave do Jadrana površine jedva 16 800 četvornih kilometara. Hrvatski poraz (cladis croatica) u kojem je izginuo 'cvijet plemstva hrvatskog' godine 1558. Hrvatski sabor je naveo da hrvatski narod od te bitke Krbavsko polje zove još i Krvavo polje.