Sjeverni križarski ratovi
From Wikipedia, the free encyclopedia
Sjeverni križarski ratovi[1] ili baltički križarski ratovi[2] bili su križarski ratovi koje su vodili kršćanski kraljevi Danske, Poljske[3] i Švedske, njemački Livonski i Teutonski viteški redovi i njihovi saveznici, protiv paganskih naroda Sjeverne Evrope oko južnih i istočnih obala Baltičkog mora. Švedski i njemački katolički pohodi protiv ruskih pravoslavaca također se ponekada smatraju dijelom sjevernih križarskih ratova.[1][4]
Sjeverni križarski ratovi | |||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|
Segment križarskih ratova | |||||||
| |||||||
Sukobljene strane | |||||||
Križari | Pravoslavni kršćani | ||||||
Komandanti i vođe | |||||||
Valdemar Veliki Valdemar II od Danske Johan I od Švedske Albert od Rige Anders Sunesen Caupo od Turaide† Theoderich von Treyden† Volquin† Wenno Wilken von Endorp† Torkel Knutsson Tālivaldis od Tālave† Mješko III od Poljske Boleslav IV od Poljske Henrik od Sandomiersa |
Lembitu od Lehole† Ako od Salaspilsa† Visvaldis od Geriske Viestards od Tērvetea Nameisis od Zemgalea† |
Neki od tih ratova nazivali su se križarskim za vrijeme srednjeg vijeka, ali drugi, uključujući većinu švedskih, nazvani su križarskim ratovima tek od strane romantičkih nacionalističkih historičara iz 19. vijeka. Istočnobaltički svijet transformiran je vojnim osvajanjem: prvo su Livonci, Latgali i Estonci, a potom Zemgali, Kurši, Prusi i pravi Finci, Tavastijci i Karelijanci pobijeđeni, prisilno kršteni, vojno okupirani i ponekada istrijebljeni od strane grupa Danaca, Nijemaca i Šveđana.[5]