Religija u antičkom Rimu
From Wikipedia, the free encyclopedia
Religija u starom Rimu sastojala se od različitih državnih i provincijskih verskih običaja, koje su praktikovali kako stanovnici Rima, tako i oni koji su došli pod rimsku vlast.
Rimljani su sebe smatrali vrlo religioznim, a svoj uspeh kao svetske sile pripisivali su njihovoj kolektivnoj pobožnosti (pietas) u održavanju dobrih odnosa sa bogovima. Njihova politeistička religija poznata je po tome što je poštovala mnoga božanstva.
Prisustvo Grka na Apeninskom poluostrvu od početka istorijskog perioda uticalo je na rimsku kulturu, uključujući i uvođenje nekih verskih običaja koji su ušli u same temelje rimske religije, kao što je Apolonov kult. Rimljani su tražili zajednički jezik između svojih glavnih bogova i bogova koje su poštovali Grci (interpretatio graeca), prilagođavajući grčke mitove i ikonografiju za rimsku književnost i rimsku umetnost, kao što su to ranije činili i Etrurci. Etrurska religija takođe je izvršila veliki uticaj, posebno na praksu auspicija, tj. proricanja prema letu ptica, koju je država koristila da ispita volju bogova. Prema legendama, većina rimskih religijskih institucija može se pratiti od njegovih osnivača, posebno od Nume Pompilija, drugog rimskog kralja, poreklom Sabinjanina, koji je direktno pregovarao sa bogovima. Ova arhaična religija bila je osnova mos maiorum, "običaja predaka" ili jednostavno "tradicije", koja se smatra centralnom za rimski identitet.
Rimska religija bila je praktična i predstavljala je ugovorni odnos, zasnovan na principu do ut des, "ja dajem da bi i ti [meni] dao". Religija je zavisila od znanja i pravilnog praktikovanja molitve, obreda i žrtvovanja, a ne od vere ili dogme, iako rimska književnost sadrži i učene spekulacije o prirodi božanskog i njegovom odnosu prema ljudskim stvarima. Čak i najskeptičniji među rimskom intelektualnom elitom, kao što je Ciceron, koji je bio augur, video je religiju kao jedan od temelja društvenog poretka. Kako se rimska država širila, novi stanovnici prestonice donosili su svoje lokalne kultove, od kojih su mnogi postali popularni među Italicima. Hrišćanstvo je na kraju bilo najuspešniji od ovih kultova, a 380. godine postalo je zvanična državna religija.
Za obične Rimljane, religija je bila deo svakodnevnog života.[1] Svaki dom imao je kućno svetilište u kome su se kućnim božanstvima porodice nudile molitve i libacije, tj. manje žrtve u vidu vina, pšenice itd.. Grad je bio prošaran lokalnim svetinjama i svetim mestima, kao što su izvori i gajevi.[2] Rimski kalendar bio je strukturiran oko religijskih obreda. Žene, robovi i deca učestvovali su u nizu religijskih aktivnosti. Neke javne rituale mogle su da sprovode samo žene, a žene su činile i možda najpoznatije rimsko sveštenstvo, Vestalke, koje je sponzorisala država i koje su vekovima čuvale sveto ognjište Rima, sve dok nisu bile rasformirane kad je hrišćanstvo zagospodarilo Rimom.