Rano hrišćanstvo
From Wikipedia, the free encyclopedia
Rano hrišćanstvo obuhvata početno razdoblje hrišćanstva od smrti Isusa Hrista u 33-im godinama 1. vijeka, do postajanja državnom religijom u 4. vijeku, kada je legalizovano (313), dogmatizovano (325) te konačno etatizovano (380).
Rano hrišćanstvo je nastalo kao verski pokret, odnosno unutar judaizma, da bi se tokom 1. veka od njega potpuno odvojilo. Središte nove religije je u početku bio u Jerusalimu, ali nakon uništenja Hrama u jevrejsko-rimskom ratu 70. godine, jevrejski hrišćani gube prvenstvo. Rim, kao prestonica Carstva, postaje glavno sedište hrišćanstva, a rimski episkop postaje dominantni episkop, koji kasnije uzima titulu pape.
Razni vidovi hrišćanstva su cvetali u ranom periodu pokreta. Ranohrišćanske zajednice su često bile veoma podeljene iznutra, u većoj meri nego samo društvo, jer su u njima često Jevreji i nejevreji bili zajedno.[1] Oni koji su se nazivali hrišćanima imali su mnoga, bitno različita religijska verovanja i prakse. U hrišćanstvu drugog i trećeg veka teološka raznovrsnost je bila toliko naglašena da su se grupe koje su se nazivale hrišćanima držale verovanja i praksi za koje bi većina današnjih hrišćana tvrdila da uopšte nisu hrišćanske.[2] I način na koji su bile organizovane zajednice razasute po tada poznatom svetu znatno se razlikovao od grupe do grupe.[3]
Rano kršćanstvo bilo je neprijateljsko prema autoritetu i prema državi.[4] Hrišćani su bili izloženi mnogim kritikama i progonima od judejaca i sledbenika rimske vere. Međutim, ortodoksno hrišćanstvo je, prilagodivši u svoje svrhe rimsku političku i vojnu organizaciju, te zadobivši carsku podršku u IV veku, postajalo sve stabilnije i otpornije.[3] Na kraju ranog perioda hrišćanstvo postaje favorizovana religija Rimskog carstva pod carem Konstantinom Velikim, a potom i jedina državna vera pod Teodosijem.
Tokom ovog perioda kršćanstvo je preterpelo dubinske promjene, kojima su slobodne bratske zajednice transformisane u hijerarhijsku crkvenu organizaciju.[5] Transformacija kršćanstva je poglavito uzrokovana promjenom socijalnog sastava, i novom društvenom funkcijom.[4] Kršćanstvo je od revolucionarne religije evoluiralo do religije koja podupire državu. Zajedno sa promenom kršćanstva u prvim stoljećima mijenjalo se i shvatanje Isusa.[4]