![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/f/f9/Ichthys.svg/langsh-640px-Ichthys.svg.png&w=640&q=50)
Rano hrišćanstvo
From Wikipedia, the free encyclopedia
Rano hrišćanstvo obuhvata početno razdoblje hrišćanstva od smrti Isusa Hrista u 33-im godinama 1. vijeka, do postajanja državnom religijom u 4. vijeku, kada je legalizovano (313), dogmatizovano (325) te konačno etatizovano (380).
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/f/f9/Ichthys.svg/320px-Ichthys.svg.png)
Rano hrišćanstvo je nastalo kao verski pokret, odnosno unutar judaizma, da bi se tokom 1. veka od njega potpuno odvojilo. Središte nove religije je u početku bio u Jerusalimu, ali nakon uništenja Hrama u jevrejsko-rimskom ratu 70. godine, jevrejski hrišćani gube prvenstvo. Rim, kao prestonica Carstva, postaje glavno sedište hrišćanstva, a rimski episkop postaje dominantni episkop, koji kasnije uzima titulu pape.
Razni vidovi hrišćanstva su cvetali u ranom periodu pokreta. Ranohrišćanske zajednice su često bile veoma podeljene iznutra, u većoj meri nego samo društvo, jer su u njima često Jevreji i nejevreji bili zajedno.[1] Oni koji su se nazivali hrišćanima imali su mnoga, bitno različita religijska verovanja i prakse. U hrišćanstvu drugog i trećeg veka teološka raznovrsnost je bila toliko naglašena da su se grupe koje su se nazivale hrišćanima držale verovanja i praksi za koje bi većina današnjih hrišćana tvrdila da uopšte nisu hrišćanske.[2] I način na koji su bile organizovane zajednice razasute po tada poznatom svetu znatno se razlikovao od grupe do grupe.[3]
Rano kršćanstvo bilo je neprijateljsko prema autoritetu i prema državi.[4] Hrišćani su bili izloženi mnogim kritikama i progonima od judejaca i sledbenika rimske vere. Međutim, ortodoksno hrišćanstvo je, prilagodivši u svoje svrhe rimsku političku i vojnu organizaciju, te zadobivši carsku podršku u IV veku, postajalo sve stabilnije i otpornije.[3] Na kraju ranog perioda hrišćanstvo postaje favorizovana religija Rimskog carstva pod carem Konstantinom Velikim, a potom i jedina državna vera pod Teodosijem.
Tokom ovog perioda kršćanstvo je preterpelo dubinske promjene, kojima su slobodne bratske zajednice transformisane u hijerarhijsku crkvenu organizaciju.[5] Transformacija kršćanstva je poglavito uzrokovana promjenom socijalnog sastava, i novom društvenom funkcijom.[4] Kršćanstvo je od revolucionarne religije evoluiralo do religije koja podupire državu. Zajedno sa promenom kršćanstva u prvim stoljećima mijenjalo se i shvatanje Isusa.[4]