![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/5/52/Hotel_bauen.jpg/640px-Hotel_bauen.jpg&w=640&q=50)
Radničko samoupravljanje
From Wikipedia, the free encyclopedia
Radničko samoupravljanje (engleski: Worker self-management ili francuski: Autogestion) je oblik radničkog odlučivanja u poduzećima, u kojem radnici sami izabiru i odlučuju (oko pitanja kao što su briga o korisnicima, opće metode proizvodnje, planiranje, podjela rada i sl.), umjesto vlasnika ili tradicionalnih nadzornika koji su radnicima naređivali što učiniti?, kako to učiniti? i gdje to učiniti?.
![]() |
Radničko samoupravljanje Worker self-management Autogestion | |
---|---|
![]() | |
Primjeri takvog oblika samoupravljanja pojavili su se za španjolske revolucije (tokom Španjolskog građanskog rata), zatim u Titovoj Jugoslaviji, potom u Argentini, kao ozdravljene tvornice (španjolski: Fabrica recuperada), zatim su to bile LIP tvornice u Francuskoj 1970-ih, Mondragón zadruga, koja je najveća korporacija u Baskiji i AK Press u Sjedinjenim Američkim Državama, uz još neke manje primjere.
U Argentini se Pokret za ozdravljenje tvornica, javio kao spontani pokušaj radnika da preuzmu kontrolu nad tvornicama u kojima su dotada radili, obično bi to bilo nakon proglašenja stečaja, ili nakon nasilne okupacije tvornica da se izbjegne gašenje i likvidacija tvornice. Španjolski glagol recuperar ne znači samo "vratiti", "uzeti natrag" ili "povratiti", već i "vratiti natrag u dobrom stanju" - ozdraviti. Ispočetka se ovaj argetinski oblik radničkog samoupravljanja odnosio isključivo na industrijska postrojenja, potom se počeo širiti i na ostala poduzeća npr. Hotel Bauen u Buenos Airesu.
Radničko samoupravljanje je vrlo čest model odlučivanja koji se koristi u onim dijelovima ekonomskog sistema gdje postoji zajednička imovina kao što su radničke zadruge, radnička vijeća, participativna ekonomija (radničko dioničarstvo), i slični aranžmani u poduzeću, gdje se radi bez vlasnika (gazde). Donošenje odluka se ne odnosi na konzultiranje svih zaposlenika za bilo koji mali problem, jer bi to bilo dugotrajno i neefikasno. Primjeri iz dosadašnje prakse, pokazuju da se samo velike odluke donose od strane svih zaposlenih tokom sastanaka Radničkog vijeća, dok male odluke donose oni koje su radnici ovlastili da ih provode i vrše koordinaciju s ostalima i slijede generalne crte dogovorenog.