![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/d/df/Anglospeak_%2528subnational_version%2529.svg/langsh-640px-Anglospeak_%2528subnational_version%2529.svg.png&w=640&q=50)
Policentrični standardni jezik
From Wikipedia, the free encyclopedia
Policentrični ili pluricentrični standardni jezik, jezik je koji se sastoji iz više kodificiranih standardnih varijanti u interakciji jednog s drugima. Policentrični jezici često odgovaraju različitim zemljama odnosno nacijama tako da svaka ima svoju standardnu nacionalnu varijantu prepoznatljivu po nekim jezičnim razlikama. Te jezične razlike su uvrštene u kodificirajuće knjige dotične varijante (tj. u rječnik, gramatiku, pravopis) i svaka varijanta se nezavisno kodificira u skladu s jezičnom praksom njenih govornika. Policentrični jezik nije mješavina varijanata, nego ga govornici govore u obliku jedne od varijanata. Svaka varijanta je standardna, što znači da opslužuje sve sfere društvenog života (polifunkcionalna je i polivalentna).
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/d/df/Anglospeak_%28subnational_version%29.svg/640px-Anglospeak_%28subnational_version%29.svg.png)
Jezici s više kodificirajućih centara su česta pojava, svi veći evropski jezici i mnogi neevropski su policentrični.[1] U najznačajnijoj monografiji o policentričnim jezicima koju su izradili najpoznatiji sociolingvisti iz čitavog svijeta opisuju se kao policentrični: engleski, njemački, srpskohrvatski, francuski, španjolski, portugalski, arapski, malajski, hindustanski, nizozemski, armenski.[2] Za razliku od policentričnih jezika, monocentrični jezici kakav je npr. japanski ili ruski nemaju nekoliko standardiziranih varijanata.[2]