Pariški mirovni ugovor (1947)
From Wikipedia, the free encyclopedia
Pariški mirovni ugovor potpisan je 10. februara 1947., nakon Konferencije održane u Parizu od 25. jula do 15. oktobar 1946.[1]
Na konferenciji su Saveznici, prije svega Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Sovjetski Savez kao pobjednici u Drugom svetskom ratu pregovarali o detaljima mirovnih ugovora sa poraženim osovinskim državama; Italijom, Rumunjskom, Mađarskom, Bugarskom i Finskom.[1]
Prema odredbama Pariškog mirovnog ugovora; Italiji, Rumunjskoj, Mađarskoj, Bugarskoj i Finskoj, je omogućeno da kao suverene države ponovno steknu status međunarodnog pravnog subjekta i postanu članice Ujedinjenih nacija.[1] Ugovorima je regulirano plaćanje ratnih reparacija[1], i set obaveza vezan uz poštivanje prava nacionalnih manjina u državama potpisnicama. Oni su označili kraj talijanske kolonijalne vladavine u Africi i legalizirali teritorijane promjene na granicama između Italije i Jugoslavije, Mađarske i Čehoslovačke, Mađarske i Rumunjske, Sovjetskog Saveza i Rumunjske, Rumunjske i Bugarske, Italije i Francuske i Sovjetskog Saveza i Finske.
Ugovori su obavezali zemlje potpisnice da moraju poduzeti sve mjere koje će osigurati da sve osobe pod (njihovom) jurisdikcijom budu zaštićene, bez diskriminatornih odredbi na temelju rase, spola, jezika ili religije, kao i da će poštovati ljudska prava i sve temeljne slobode pojedinca, uključujući i slobodu govora, štampe i religije, političkog organiziranja i javnog okupljanja. Svaka se zemlja potpisnica obavezala da će poduzeti potrebne korake kako bi spriječila ponovno rađanje fašističkih ili drugih političkih, vojnih ili paramilitarnih organizacija, koje za cilj imaju uskraćivanje demokratska prava građana.