Opsada Maarata

Opsada Maarata ili Ma'arre se zbila u današnjoj Siriji krajem 1098. za vrijeme prvog križarskog rata, kada su križari nastojali zauzeti grad Maarrat al-Nu'man, koji se tada nalazio pod vlašću muslimanskog Fatimidskog Kalifata. Poznata je prije svega po tome što je za posljedice jedan od najmorbidnijih incidenata u historiji križarskih ratova.

Opsada Maarata
Segment Prvog križarskog rata
Križari bacaju glave pogubljenih muslimana preko zidova
Datum novembar - decembar 1098 Lokacija Ma'arrat al-Numan Ishod križarska pobjeda
Sukobljene strane
Križari	Fatimidi
Komandanti i vođe
Raymond od Toulousea Bohemond od Taranta	nepoznat (lokalna milicija)
Snage
nepoznato	lokalna milicija i garnizon
Žrtve i gubici
nepoznati	oko 20.000 ubijenih civila

Do opsade je došlo nekoliko mjeseci nakon što su križari zauzeli Antiohiju, te odbili pokušaje Turaka Seldžuka da je preotmu. Usprkos tog uspjeha, križari su se našli u izuzetno lošoj situaciji, s obzirom da im je neočekivano dugotrajna opsada iscrpila zalihe hrane i drugih potrepština. Stoga su, umjesto da, prema originalnom planu, nastave pohod na jug prema Jeruzalemu, bili prisiljeni ostati u Antiohiji te se opskrbiti pljačkom okolice, odnosno područja koja su ostala pod muslimanskom kontrolom. U julu 1098. je manji križarski odred pod Raymondom Piletom pokušao osvojiti Maarat, koji se tada nalazio na cesti prema Damasku; pohod je završio potpunim uništenjem križarske ekspedicije.

Glavnina križarskih snaga je pred Maarat došla u novembru. Građani i garnizon, opijeni pobjedom nad Piletom, ispočetka nisu opasnost shvatili ozbiljno, a i smatrali su da je grad siguran zbog debelih zidina i dubokih šanaca. Križari nisu napravili nikakve pomake u prva dva tjedna, sve dok nisu uspjeli sagraditi opsadni toranj. 11. decembra je grupa križara uspjela iskoristiti nepažnju branitelja na jednom dijelu bedema, te zauzeti njihov dio. Sljedeće jutro su branitelji otpočeli pregovore o predaji; do nje je došlo nakon što im je Bohemond od Taranta obećao slobodan prolaz do muslimanskih teritorija.

Usprkos, gotovo odmah je došlo do masakra lokalnog stanovništva. Dio historičara ga pripisuje nedisciplini u križarskim redovima, odnosno svađi između Bohemunda (koji je zauzeo bedeme) i Raymonda Tuluškog (koji je zauzeo unutrašnjost grada) oko toga tko će vladati osvojenim teritorijama. Križari su, pak, brzo ustanovili kako grad nije bogat niti da ima onoliko zaliha hrane kao što su mislili. Dok su njihovi vođe pregovarali o tome treba li prezimiti u gradu ili ne, mnogi od križara, iscrpljeni i izluđeni višetjednom glađu, su počeli komadati i kuhati leševe ubijenih muslimana kako bi ih pojeli. Neki od suvremenih kroničara su navodili da su se "ubijena djeca nabadala na koplja i pekla kao na ražnju", te da su se osim ljudskih leševa jeli i gradski psi. Masovni kanibalizam, koji će biti ovjekovječen i u nekim od srednjovjekovnih pjesama, pak, nije natjerao križarske vođe da se dogovore o tome kako nastaviti do pohod. Do njega je došlo tek kada je dio križara, odlučan o tome da nastavi put prema Jeruzalemu, srušio bedeme Maarata ishodivši tako njegovo napuštanje.

Izvori

Vanjske veze

• Thomas Asbridge, "The First Crusade: A New History", Oxford University Press, 2004.
• Claude Lebedel, "Les Croisades, origines et consequences" ISBN 2-7373-4136-1