Newtonovi zakoni kretanja
From Wikipedia, the free encyclopedia
Njutnovi zakoni su skup tri osnovna zakona klasične fizike. Oni opisuju vezu između kretanja tela i sila koje deluju na telo i prvi ih je predstavio Isak Njutn. Oni su objavljeni u knjizi „Philosophiae Naturalis Principia matematica“ (Matematičke osnove prirodne filozofije) iz 1687. godine.[1] Ovi zakoni čine temelje klasične mehanike. Njutn ih je koristio da objasni i istraži kretanje mnogih fizičkih tela i sistema.[2] Na primer, u trećem tomu teksta, Njutn je pokazao da zakoni kretanja, u kombinaciji sa njegovim zakonom univerzalne gravitacije, mogu da objasne Keplerove zakone planetarnog kretanja.
Prvi zakon kvalitativno definiše silu, drugi zakon nudi kvantitativnu meru sile, a treći tvrdi da pojedinačna izolovana sila ne postoji. Ova tri zakona su izražena na više načina, tokom skoro tri veka, i mogu se sumirati na sledeći način:
- Prvi zakon
- U inercijalnom referentnom okviru telo ostaje u mirovanju ili se nastavlja kretati konstantnom brzinom, osim ako na njega ne deluje sila.
- Drugi zakon
- U inercijalnom referentnom okviru vektorski zbir sila F koje deluju na telo jednak je masi m tog tela, pomnoženoj sa ubrzanjem a objekta: F = ma. (Ovde se pretpostavlja da je masa m konstantna - videti ispod.)
- Treći zakon
- Kada jedno telo deluje silom na drugo telo, drugo telo istovremeno deluje silim jednake veličine i suprotnog smera na prvo telo.
Neki opisuju i četvrti zakon koji navodi da se sile sabiraju poput vektora, odnosno da se sile pokoravaju principu superpozicije.[3][4][5]