Narodnooslobodilačka borba Jugoslavije
From Wikipedia, the free encyclopedia
Narodnooslobodilačka borba (NOB) ili Oslobodilački rat naroda Jugoslavije je bila oružana borba jugoslovenskih naroda, predvođenih Komunističkom partijom Jugoslavije, za oslobođenje od fašističke okupacije tokom Drugog svetskog rata. Obuhvata vremenski period od 7. 1941. do 5. 1945. godine, na celokupnoj teritoriji Jugoslavije. U istoriografiji bivše SFRJ ova borba se još nazivala Narodnooslobodilački rat i socijalistička revolucija.
Narodnooslobodilačka borba Jugoslavije | |||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Segment Drugi svjetski rat | |||||||||
| |||||||||
Sukobljene strane | |||||||||
Komunistička partija Jugoslavije
Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije
|
Treći Reich Kraljevina Italija | ||||||||
Žrtve i gubici | |||||||||
~600,000 - ~1,700,000 |
Narodnooslobodilačka borba Jugoslavije je bila širok antifašistički front borbe protiv okupatora i njegovih saradnika. Jugoslovenski komunisti su bili dobro organizovani i vojnički iskusni (veliki broj kadrova se borio u Španiji). Mnogi borci u partizanskim redovima nisu bili komunisti, ali ih je u programu AVNOJ-a privukao federativni sistem za različite narode u Jugoslaviji, što Malcolm ocenjuje kao "izbalansiraniju zamisao od svega što su druge političke snage nudile u to vrijeme".[1] Isticanjem da je borba opštejugoslovenska i antifašistička, komunisti su jasno iskazali da je obnova Jugoslavije ravnopravnih naroda okosnica njihove strategije.[2] Oni su antitezom nacionalističkim politikama i usmeravanjem borbe protiv okupatora sprečili da se oslobodilački rat ne pretvori u strahoviti rat Srba i Hrvata do istrebljenja.[2] KPJ se od početka isprečila protiv bratoubilaštva, kao strategije koju inspirišu okupatori, stavom da nema narodnooslobodilačke borbe ukoliko ona ne prevazilazi nacionalne obračune.[2]
Borbe su započele ustankom u okupiranoj Jugoslaviji 1941. Prvotna partizanska gerila je vremenom izrasla u Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije, koja se borila protiv snaga Osovine i kolaboracionista: ustaša, četnika, nedićevaca, ljotićevaca, balista, Bele garde i drugih. Praksa narodnooslobodilačke borbe pokazala je da se partizanske jedinice razvijaju i jačaju samo kroz borbene akcije. Napad na neko od neprijateljskih uporišta više bi odjeknuo nego svi politički zborovi koje bi partizani održali.[3]
Borba protiv okupatora je sve do jeseni 1943. godine vođena u punoj strateškoj blokadi, bez pomoći Saveznika.[2] Krajem 1943. godine borba protiv Wehrmachta je prerasla gerilski karakter.[4][5] Nakon pet godina borbe, fašističke snage su pobeđene a Jugoslavija oslobođena 5. 1945. godine, u saradnji sa Crvenom armijom i zapadnim Saveznicima.
Istovremeno sa borbom protiv okupatora, vođena je i socijalna revolucija protiv starog poretka.[6] Jugoslavija je doživela duboke promene - ušla je u rat kao unitarna monarhija, a iz rata je izašla kao federativna republika. Umesto kapitalizma je uspostavljen socijalistički sistem.
Jugoslovenska revolucija je legalizovana priznanjem saveznika pa i starog režima, što je slučaj bez presedana u istoriji.[2] Demokratska Federativna Jugoslavija je sačuvala međunarodni kontinuitet, putem formiranja privremene vlade i ulaska u Ujedinjene narode u svojstvu osnivača.