Dobrovoljačka antikomunistička milicija
From Wikipedia, the free encyclopedia
Dobrovoljačka antikomunistička milicija (ital. Milizia Volontaria Anti Comunista, skraćeno MVAC) je bila organizacija pomoćnih vojnih jedinica u sastavu Kraljevske italijanske vojske za borbu protiv partizanskih jedinica u okupiranoj Jugoslaviji tokom Drugog svetskog rata.
Početkom jeseni 1942. godine 6. armijski korpus u svojim divizijama imao oko 15 bataljona MVAC — 10.000 do 12.000 pušaka; od toga, muslimanski bataljon MVAC u 6. korpusu je imao oko 2000 pušaka.[1] U 18. armijskom korpusu je bilo tada 5100 četnika Dinarske divizije.[1] Ukupno je u sastavu svih divizija 2. talijanske armije krajem februara 1943. godine bilo 22.126 »dobrovoljaca«: 20.514 pravoslavnih, 832 katolika i 780 Muslimana.[2]
Đujićeva Dinarska četnička divizija je bila jedna od najbrojnijih jedinica u sastavu italijanskih okupacionih trupa. Po podacima samog Đujića, sredinom ljeta 1942. imao je 12.240 »antikomunističkih dobrovoljaca«, i to: u Strmici 2400 (neposredna komanda Đujića), u Bosanskom Grahovu 2000 (Brane Bogunović), na Uilici i Dinari bosanskopetrovačkih četnika je bilo 500 (Mane Rokvić), na Otriću 1500 (Mirko Marić), u Pađenima 940 (Vlade Novaković), na Kosovu 4000 (Milan Miljević), u Topolju 100 (Nikola Berić), u Krupi 400 (Obrad Bijanko) i u Gračacu 600 (Dane Stanisavljević).[3]
MVAC je imao dva tipa formacija: naoružane jedinice i naoružane seljake. Četnik je plaćan sa 200 lira, komandir odjeljenja sa 400, a voda grupe sa 800 lira. Njihove porodice su od Talijana primale po 7 kilograma brašna, 15 kilograma povrća, 3 kilograma zeleni, 0,3 litre ulja i 0,6 kilograma šećera svakog mjeseca.[4]
Neki seljaci su prihvatili oružje od Italijana da ih ne bi fašisti internirali, kao i da bi dobijali sljedovanje hrane.[4]