Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (akr. MKSJ, engl. International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, akr. ICTY; službeni naziv Međunarodni tribunal za progon osoba odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriju bivše Jugoslavije od 1991., engl. International Tribunal for the Prosecution of Persons Responsible for Serious Violations of International Humanitarian Law Committed in the Territory of the Former Yugoslavia since 1991),[1] sud za zločine počinjene tokom jugoslavenskih ratova utemeljen Rezolucijom br. 827 Vijeća sigurnosti UN-a od 25. maja 1993. i aktivan od 1994. Tribunal je ad hoc sud sa sjedištem u Hagu u Nizozemskoj, pa se često skraćeno naziva Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju.
Do 2013., MKSJ je za rat u Bosni i Hercegovini osudio 51 osobu na srpskoj, 18 na hrvatskoj te pet na bošnjačkoj strani.[2] Od 50 osoba osuđenih na srpskoj strani, 45 je osuđeno na ukupno 759 godina zatvora a petorica na doživotni zatvor (Stanislav Galić, Vujadin Popović,[3] Ljubiša Beara,[4] Milan Lukić,[5] Zdravko Tolimir[6]). Najteži zločin za koji su osuđeni srpske vojskovođe bio je genocid ili pomaganje i podržavanje genocida u Srebrenici,[6] za što je osuđeno šestero (Popović, Beara,[7] Drago Nikolić,[8] Radislav Krstić, Tolimir,[6] Radovan Karadžić).
Predsjednik Srbije Slobodan Milošević, isprva 1999. optužen samo za ratne zločine na Kosovu, a potom 2001. i za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, je postao prvi bivši predsjednik neke države koji je optužen za ratne zločine na nekom međunarodnom sudu, te je izručen MKSJ-u, ali je umro prije presude.[9] Optužena su i sva tri predsjednika bivše RSK (Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić), bivši predsjednik RS (Radovan Karadžić) kao i bivši potpredsjednik HRHB (Dario Kordić). Sveukupno, MKSJ je izdao optužnice za 161 osobu,[10] ali je osudio tek polovicu od tog broja.
Prvi tužitelj 1993. bio je Ramon Escovar Salom, ali ga je nakon samo godine dana zamijenio Richard Goldstone. Njegova nasljednica bila je Louise Arbour, zatim Carla Del Ponte te Serge Brammertz, zadnji tužitelj.[11]
Kritike
Pisma suca Frederika Harhoffa 2013.
13. 6. 2013., danski dnevni list BT objavio je privatno pismo suca MKSJ-a, Frederika Harhoffa, u kojem je isti izrazio strah svojim prijateljima jer su ga tri nedavne oslobađajuće presude koje su 2012. i 2013. izrečene u Haškom tribunalu ostavile sa "snažnim neprijatnim osjećanjem da je sud promijenio svoj kurs pod pritiskom 'vojnog establišmenta' iz nekih uticajnih zemalja." Implicirao je da je predsjednik MKSJ-a, Theodor Meron, izvršio pritisak na druge suce kako bi se od 2012. postrožili kriteriji za osuđivanje.[12] William Schabas, koji predaje međunarodno pravo na sveučilištu Middlesex u Londonu se složio da su te tri oslobađajuće presude "oslabile poruku [tribunala], jer sada ima manje zaštite za civile i ljudska prava.”[13] Nakon pisma, na prvoj sljedećoj konferenciji za novinare u MKSJ-u, 18. 6., glasnogovornica nije željela komentirati inicijative nekih udruženja žrtava za potpisivanje peticije kojom će se od UN-a tražiti formiranje nezavisne istražne komisije za provjeravanje navoda iz pisma sudije Harhoffa, kao ni pitanje da li će ured tužilaštva tražiti da se o tome sprovede interna istraga u tribunalu.[14]
Vojislav Šešelj je iskoristio to pismo kako bi od MKSJ-a zatražio da diskvalificira Harhoffa iz pretresnog vijeća u njegovom predmetu zbog "pristranosti". MKSJ je to prihvatio te je Harhoff diskvalifciran 29.8. 2013. Ostala dva suca, Jean-Claude Antonetti i Flavia Lattanzi, su se usprotivila toj odluci MKSJ-a i pozvala na preispitivanje presude, ali je MKSJ to odbio.[15] Time je presuda u predmetu Šešelj, koja je isprva trebala biti izrečena u 30.10. 2013., odgođena unedogled. Harhoffa je zamijenio novi sudac, Mandiaye Niang, te time upotpunio tročlano vijeće, ali je morao početi čitati sve dokumente ispočetka te procijenio da mu za to treba "najmanje godina i pol".
7.11. 2014., pretresno vijeće je većinom odlučilo da se Šešelj, koji je u Haagu od 2003. bez presude, pusti na privremenu slobodu zbog zdravstvenih razloga bez ikakvih konzultacija sa tužiocem ili optuženim. Florence Hartmann opet je to uzela kako bi kritizirala Tribunal: "Pravo pitanje je šta rade sudije? Sudije nisu bolesni, ako jesu neka idu u penziju! Oni nisu bolesni, šta rade četiri godine otkako je završeno suđenje, to nas zanima? Ako se slučajno desi da optuženik umre prije presude, ako imate četiri godine od kraja suđenja, onda je kriv sudija i Sud, a ne bolest."[16] Nataša Kandić je to uzela kao primjer fijaska MKSJ-a:
Oni jednostavno ne znaju šta bi uradili s tim slučajem. Znaju da i kada bi imali šanse da donesu presudu, da bi se Šešelj isto tako našao na slobodi ako se ima u vidu pravilo Tribunala da poslije dvije trećine odležanog pritvora od ukupne kazne puštaju optuženika na slobodu. Dakle, da je on dobio naprimjer 20 godina zatvora, našao bi se na slobodi. [...] Ovako su stvorili situaciju da apsolutno svi smatraju da je slučaj Vojislava Šešelja zapravo jedan od velikih neuspjeha Haškog tribunala u tome što su mu sudili, izveli veliki broj svjedoka, imali veliki broj dokaza i nisu bili u stanju da odgovore njegovom lukavstvu i stalnom kršenju sopstvenih prava i na sopstvenu štetu.[17]
Pad, slabljenje ugleda i odustajanje od presuda
Od 2012., MKSJ je pooštrio pravila osuđivanja te su se tako dogodile četiri oslobađajuće presude koje su na kraju potkopala njegov kredibilitet. Prvo je bilo slučaj Ante Gotovina i Mladen Markač, u kojem su dvojica zapovjednika isprva osuđeni na 24 odnosno 18 godina zatvora zbog zločina tijekom Operacije Oluja, samo da bi ih godinu i pol kasnije, 16.11.2012., žalbeno vijeće, kojim je predsjedao Theodor Meron, oslobodilo svih optužbi i većinom glasova odbilo utvrditi granicu udaljenosti topničkog udara od cilja kojim se može odrediti protupravno granatiranje neke mete. Dva suca u žalbenom vijeću koja su ostala u manjini se nisu slagala s takvom presudom: Carmel Agius je u izdvojenom mišljenju zapisao da postoji dovoljno dokaza za njihovu krivicu[18] dok je Fausto Pocar zapisao da se "fundamentalno ne slaže sa cijelom žalbenom presudom, koja je u suprotnosti sa bilo kakvim smislom pravde".[19] Pravnica Janine Natalya Clark je zapisala kako je presuda i "interno i eksterno problematična", da "zanemaruje ukupnost dokaza" te da je stoga "nepotpuna".[20] Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava u Hrvatskoj, također je kritizirao takvu odluku:
Razlika između osude na 24 godine zatvora i oslobađajuće presude, donesene bez i jedne nove činjenice, svjedočenja ili dokaza ozbiljna je mrlja na rad MKSJ; ili je Raspravno ili je Žalbeno vijeće gadno pogriješilo. O stupnju racionalnosti ove presude govori nešto i podatak da su se najtočnija predviđanja pokazala ona katoličkog klera, koji je godinama sotonizirao "Haški sud", a u ovom je slučaju prognozirao oslobađajuću presudu pod utjecajem molitvenog bdijenja... Međutim, egzodus Srba iz Hrvatske, zločini, žrtve, zataškavanje i neprocesuiranje zločina [...] ostale su činjenice koje, na žalost, odluka ni jednog suda ne može promijeniti.[21]
Drugo je bilo kada je 2013. pravomoćnom presudom oslobođen Momčilo Perišić, bivši načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, jer "nema dokaza da je logistička, materijalna, kadrovska i druga pomoć koju je, kao načelnik Generalštaba VJ pružao vojskama bosanskih i hrvatskih Srba, bila konkretno usmjerena na vršenje zločina, pa se samim tim ne može osuditi za pomaganje i podržavanje tih zločina".[22][23] Mirko Klarin navodi da su se za ta dva slučaja pooštrili standardi kako se u nekim budućim ratovima nitko ne bi mogao pozvati na te presuda radi optuživanja nekog vođe ili političara:
Slučaj generala Perišića sadržao je još "opasniji potencijal" od onog iz predmeta Gotovina: da Tribunal nekim "nepromišljenim pravnim standardima", ograniči mogućnost pomaganja i podržavanja - oružjem, municijom, logistikom... - "pobunjeničkih" ili "demokratskih" snaga u drugim zemljama, kao što su recimo Sirija, Libija ili Sudan. Ili da, još gore, one koji pružaju pomoć izloži riziku krivične odgovornosti za zločine koje su počinili oni kojima je pružena pomoć.[23]
Treće je bilo kada su 2013. oslobođeni su i bivši visoku dužnosnici Državne bezbednosti (DB), Jovica Stanišić i Franko Simatović, također jer po novim pravilima nije bilo "konkretne usmjerenosti" da njihove paravojne snage počine zločine po Bosni i Hrvatskoj, što je izazvalo kontroverze. Bivša glasnogovornica MKSJ-a Florence Hartmann,[24] Nataša Kandić, Francis Boyle, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko,[25] Centar za suočavanje s prošlošću - Documenta, Građanski odbor za ljudska prava i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku su digli glas protiv takve presude.[26] Chuck Sudetic je izjavio:
Ova nova pravila vraćaju presedane uspostavljene presudama Nürnberškim suđenjima nakon 2. svjetskog rata i to 20 godina nakon uspostave MKSJ-a, čime se poništavaju napori institucija međunarodnog prava kako bi se pravda dovela do najviše rangiranih osoba odgovornih za odvratne zločine. Samo će se ljudi koji su počinili ubojstva kazniti, a ne masovne ubojice koji su ih organizirali".[27]
Eric Gordy, koji predaje politiku i sociologiju na sveučilištu u Londonu, je za New York Times zapisao sljedeće o završnom radu MKSJ-a:
Nešto od ovog razmišljanja možda izgleda kao pozivnica teoretičarima zavjere da potraže zlokobne utjecaje na odluke Tribunala. Ali zavjera nije potrebna kako bi objasnila da suci predstavljaju države koje ih nominiraju za Tribunal, te da je pravo konzervativna profesija. Za vanjskog promatrača izgleda kao da je MKSJ bio na putu uspostavljanja prijelomnih slučaja, vidio što to implicira, te potom napravio korak natrag. Završna runda Tribunalove pravne filozofije ukazuje na žalostan kraj priče o sudu koji je osnovan sa malo nade, potom ohrabrio neke, samo da bi potom sve skupa bacio kroz prozor.[28]
Četvrto je bilo kada je 31. 3. 2016. prvostupanjskom presudom oslobođen ultranacionalistički Vojislav Šešelj, a koju je izreklo pretresno vijeće koje je vodio sudac Jean Claude Antonetti. Nakon presude, MKSJ je zasut masovnim kritikama, najvećim u svojoj historiji, između ostalog jer se time nakon slučaja Perišić i Stanišić i Simatović oformio dojam da tribunal odbija da osudi bilo koga iz Srbije za rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Činjenica da je 24.3. 2016. u presudi Karadžiću Šešelj proglašen članom udruženog zločinačkog pothvata, a u vlastitoj presudi je oslobođen, ukazalo je na veliku unutarnju nedosljednost MKSJ-a.[29] Sense Agecija, koja je izvještavala o svim suđenjima pred MKSJ-om, je povodm presude objavila članak "Pobačena pravda" i zapisala:
Suđenje na kojem je sve što je moglo da krene naopako, krenulo naopako, nije ni moglo da završi drugačije nego pobačenom presudom!... Bila je to, inače, prva tribunalova "presuda u odsustvu", budući da je Pretresno veće pre dve sedmice po treći put kapituliralo pred Šešeljem odustajući od naloga Srbiji da osigura njegovo prisustvo izricanju presude, nakon što je optuženi poručio da mu ne pada ni na kraj pameti da dolazi u Hag. Reći da je ovo četvrta kapitulacija Tribunala pred Šešeljem bio bi eufemizam. Konsternacija kojom je dočekana današnja presuda može se porediti samo sa šokom izazvanim presudama Gotovini i Perišiću. S tim što su se te presude ipak mogle tumačiti nekakvim, nazovimo ih teorijama zavere: da su pisane po meri velikih sila koje upražnjavaju granatiranje (ili "droniranje") nastanjenih područja; ili rado pružaju logističku, materijalnu i drugu pomoć pobunjeničkim ili oslobodilačkim snagama u svrhu promene režima u trećim zemljama, pa im ne odgovara da međunarodni sud postavlja u tom području nekakve pravne standarde. Oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju deluje kao pokušaj rušenja dosadašnje sudske prakse Haškog tribunala.[29]
Predsjednik Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj Milorad Pupovac ocijenio je kako oslobađajuća presuda Šešelju teško kompromitira Haški sud koji "svoj posao završava na najgori mogući način", te kako "sve više nalikuje na trgovinu pred zatvaranjem, u kojoj se rasprodaje pravda".[30] Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić je izjavio: "Kao i kada on govori o 'balijama' na isti način, on ustvari, govori o svim Bošnjacima koje treba očistiti.[...] a sud to naziva ohrabrivanjem srpskih vojnika. Ohrabrivanje u čemu?".[31] Posebno je kritizirano što je Antonetti zaključio kako je "velika Srbija politički, a ne zločinački pokret", te kako je relativizirao značaj Šešeljeve retorike. Udruga Documenta je tim povodom objavila sljedeći tekst: "Šešeljev doprinos udruženom zločinačkom poduhvatu koji se po navodima optužnice ogledao u regrutiranju dobrovoljačkih paravojnih četničkih formacija, planiranju prisilnog osvajanja teritorija u Istočnoj i Zapadnoj Slavoniji te u BiH, prisilnim zatvaranjem nesrba u logore gdje su bili podvrgnuti mučenjima i ubojstvima te zapaljiva i ekstremno nacionalistička retorika i ratna propaganda kojom je poticao na činjenje zločina, za sudsko vijeće suca Antonettija tek je odraz Šešeljeve političke strasti usmjerene ka podizanju morala i legitimna podrška ratnim naporima srpskih paravojnih formacija...[ovo je] rezultiralo najporaznijom prvostupanjskom presudom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) do sada".[32] Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara, je izjavio: "Hrvatskom narodu ovo je poruka kako se treba uzdati u sebe, a ne računati na pomoć međunarodnih elemenata, jer, kako su promatrali zločine, tako su izrekli presudu."[33]
Dejan Anastasijević je u časopisu Vreme zaključio: "Današnjim obrazloženjem, Antonetti je prevazišao sebe: u jednom trenutku je počeo da govori o „Srbima pravoslavne, katoličke i islamske vere", čime je pokazao da je usvojio ideologiju optuženog".[34] Sam Šešelj je čak i nakon presude održao konferenciju u Beogradu i još jednom otvoreno potvrdio svoju velikosrpsku ideologiju.[35]
Sutkinja iz pretresnog vijeća Flavia Lattanzi se oštro protivila odluci Antonettija i predala izdvojeno mišljenje: "Zatim konstatujem i da većina zaključaka većine članova Veća nije dovoljno obrazložena, ili čak uopšte nije obrazložena, te da time nije ispunjena obaveza svakog pretresnog veća da donese presudu koja je obrazložena kako radi optuženog, tako i radi tužilaštva. Taj princip podrazumeva da se navedu činjenični i pravni razlozi na koje se dato pretresno veće oslanja...Još jedan primer: rat, koji većina članova Veća, kako se čini, smatra legitimnim jer je imao za cilj zaštitu srpskih interesa, ili činjenica da se nesrpsko stanovništvo naoružavalo, tretiraju se kao relevantni elementi na osnovu kojih se može isključiti da je u Hrvatskoj i BiH izvršen rasprostranjen i sistematski napad, ili smatrati da razaranje sela i verskih objekata ne predstavlja zločine. I poslednji primer: većina članova Veća smatra da to što regrutovanje i raspoređivanje dobrovoljaca nije samo po sebi protivzakonito predstavlja relevantan element, i na osnovu toga odbacuje odgovornost Vojislava Šešelja za pomaganje i podržavanje, ne uzimajući pritom u obzir merodavnu sudsku praksu koja se odnosi na to pitanje. Svi ti razlozi, od kojih presuda doneta većinom glasova vrvi, odnose se pre na ius ad bellum i na ustavno pravo bivše Jugoslavije nego na ius in bello, koje je jedino merodavno pred ovim Međunarodnim sudom... Ja sam osim toga uverena da u spisu predmeta imamo sve dokaze koji su potrebni da bi se van razumne sumnje zaključilo da je u Hrvatskoj i BiH izvršen rasprostranjen ili sistematski napad, kao i da su u tom kontekstu počinjeni zločini protiv čovečnosti, između ostalog i u Vojvodini (odnosno Srbiji). Pod izgovorom da je Tužilaštvo loše obavilo svoj posao – a uvek se može bolje, pa je tako i Pretresno veće moglo bolje da radi od samog početka ovog predmeta, uprkos teškoćama sa kojima se tokom suđenja suočavalo – većina članova Veća zanemaruje sva pravila međunarodnog humanitarnog prava koja su postojala pre osnivanja ovog Međunarodnog suda, kao i sva pravila merodavnog prava koja su formulisana tokom njegovog rada, da bi u svojoj presudi oslobodilo Vojislava Šešelja."[36]
Konferencija: Obilježavanje 20. godišnjice MKSJ - Protest protiv Theodora Merona u Sarajevu
Konferencija pod nazivom “Obilježavanje 20. godišnjice MKSJ-a” održana je 26. i 27.11.2013. u Sarajevu. Osim predstavnika Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), na konferenciji su učestvovali i predstavnici pravosudnih institucija iz BiH i regiona, pravnici, žrtve, nevladine organizacije i mediji.[37]
Nakon što je predsjednik MKSJ Theodor Meron počeo govoriti na konferenciji koja se održavala povodom 20 godina rada Haškog tribunala u Sarajevu, grupa građana je podigla transparent na kojem je pisalo “RIP Justice” (Pravdo, počivaj u miru),a potom i napustili salu. Edvin Kanka Ćudić, koji je također, protestno napustio konferenciju, tom prilikom novinarima je izjavio:
Ovo nije čin neslaganja sa Tribunalom nego direktno protiv ličnosti sudije Merona, koji je ugrozio kredibilitet rada Haškog tribunala i na taj način pokazao svijetu da pravda nije zadovoljena, a javnosti predstavlja svoju priču koja je potpuno suprotna onom što se dogodilo na prostoru bivše Jugoslavije od 1991. do 1999.”[38]
Predsjednik Haškog tribunala Theodor Meron nije se osvrnuo na ovaj čin, nego je nastavio svoj govor u kojem je pozdravio prisutne i zahvalio se onima koji su omogućili održavanje konferencije. Svima koji su učestvovali u protestu oduzete su akreditacije čime im je onemogućeno dalje učestvovanje u radu konferencije.[39]
Povezano
Izvori
Vanjske veze
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
