Grčki učenjaci u renesansi
From Wikipedia, the free encyclopedia
Mnogi stručnjaci smatraju migracijske talase bizantskih učenjaka i iseljenika u periodu nakon križarske pljačke Carigrada i kraja Bizantskog Carstva 1453. godine ključnima za oživljavanje grčkih i rimskih studija koji su doveli do razvoja renesansnog humanizma[4] i nauke. Ti iseljenici bili su gramatičari, humanisti, pjesnici, pisci, štampari, predavači, muzičari, astronomi, arhitekti, akademici, umjetnici, pisari, filozofi, naučnici, političari i teolozi.[5] U Zapadnu Evropu donijeli su mnogo veće očuvane ostatke i nakupljeno znanje iz svoje vlastite (grčke) civilizacije, koje na Zapadu većinom nije preživjelo mračno doba.
Njihova glavna uloga u renesansnom humanizmu bilo je podučavanje grčkog jezika svojim zapadnjačkim kolegama u univerzitetima ili privatno zajedno sa širenjem antičkih tekstova. Njihove preteče bili su Barlaam od Seminare (Bernardo Massari) i Leonzio Pilato, obojica iz kulturološki bizantske Kalabrije na jugu Italije. Utjecaj ta dva učenjaka na najranije renesansne humaniste nedvojben je.[6]
Collegio Pontifico Greco bio je zadužbina Grgura XIII, koji je osnovao koledž u Rimu radi prijema mladih Grka iz bilo koje nacije u kojoj se koristio bizantski obred, pa tako i radi grčkih izbjeglica u Italiji kao i Rutena i Malkita iz Egipta i Sirije. Ti mladi ljudi morali su proučavati svete nauke kako bi širili kasnija sveta i svjetovna učenja među svojim sugrađanima i olakšali ponovno ujedinjavanje šizmatičnih crkava. Izgradnja Koledža i Crkve sv. Atanasija, povezanih mostom preko Via dei Greci, odmah je započeta. Prvi studenti su došli iste te godine (1577) i smještani su drugdje do završetka koledža.[7]
Osim stanovnika južne Italije koji su živjeli na bivšim bizantskim teritorijima tog poluostrva i Sicilije, koje su još uvijek bile u bliskoj vezi sa bizantskom kulturom (i gdje se u mnogim područjima još uvijek govorio Grčki), do 1500. je u Veneciji postojala zajednica od oko 5000 ljudi koji su govorili grčki. Venecijanci su također vladali Kretom, Dalmacijom i raštrkanim ostrvima i lučkim gradovima bivšeg carstva, čijim su populacijama doprinijeli izbjeglice iz ostalih bizantskih provincija kojima je više odgovarala venecijanska nego osmanska vladavina. Kreta je bila naročito značajna zbog kretske škole ikonoslikarstva, koja je nakon 1453. postala najvažnija u grčkom svijetu.[8]