Doketizam
From Wikipedia, the free encyclopedia
Doketizam (grč: δοκειν - privid, od δοκέω dokeō - izgledati, činiti se) je filozofsko učenje o prividnosti materije. U hrišćanstvu se odnosi na verovanje da je Hristovo telo bilo samo privid i da je on suštinski bio duhovno biće ("biće svetlosti").
Izraz doketi (lat: docetae, gr: doketai) se prvi put javlja u pismu Serapiona Antiohijskog (190-203) crkvi Rososa, povodom čitanja gnostičkog Evanđelja po Petru.[1] Ovo gledište su zastupali ranohrišćanski gnostici doketi, po kojima je Hristovo telo bilo samo privid, te su i raspeće, muka i smrt na krstu bili prividni. Doketizam podrazumeva i drukčije (fenomenološko) shvatanje inkarnacije, kao i izraza "logos je postao telo". Prema gnosticima, istorijsko postojanje podrazumeva promenu, truležnost i zlo i zato ne može biti stvarno postojanje, niti da ima veze s Bogom.[2]
Doketizam se po pravilu ne javlja samostalno, već je deo šireg, gnostičkog učenja o suprotnosti duha i tela i poimanja spasenja kao oslobađanja od okova materije.[1] Doketizam ima veze s grčkom filozofijom, koja je identifikovala biće sa statičnošću.[2] Svaka promena ili pokretnost, kao što je propadljivost u istoriji, podrazumeva udaljavanje od bića. Naročito kada je posredi Bog, nije moglo biti reči o „očovečenju“.[2] Verovatno ima i utjecaja stoičke filozofije s obzirom na Božju netrpljivost (apatheia).
Tokom 1. i 2. veka, rani hrišćani su se duboko razlikovali u tumačenju Hristove muke, što je imalo i svoje socijalne implikacije. Tumačenje Hristove patnje i smrti je postalo žarište rasprave oko smisla dobrovoljnog prihvatanja mučeništva tokom rimskih progona.[3] Naime, crkveni predstavnici su zastupali neophodnost prihvatanja mučeništva, a njihovi doketski protivnici, osporavajući realnost Hristove muke, su dovodili u pitanje vrednost dobrovoljnog mučeništva.[3]