Stefan Lazarević
From Wikipedia, the free encyclopedia
Stefan Lazarević (Kruševac, 1377[1] – Kragujevac, 19. jul 1427), poznat i kao Stevan Visoki, bio je sin kneza Lazara koji je vladao Srbijom kao otomanski vazal sa titulom kneza (1389/1393—1402), a potom kao dvojni ugarski i otomanski vazal sa zvanjem despota (1402—1427).
Stefan Lazarević | |
---|---|
| |
Datum rođenja | 1377. |
Mesto rođenja | Kruševački Grad |
Datum smrti | 19. jul 1427. |
Mesto smrti | Markovac kod Mladenovca |
Grob | Koporin/Manasija |
Titula | Knez i despot Srbije |
Period | 1389/1393 — 1402, knez Srbije 1402 — 1427, despot Srbije |
Prethodnik | Lazar |
Naslednik | Đurađ |
Poreklo | |
Dinastija | Lazarevići |
Otac | Lazar |
Majka | Milica |
Porodica | |
Supružnik | Jelena |
Deca | nije ih imao |
Nakon očeve pogibije u kosovskom boju 1389. godine, Stefan je bio maloletan pa je umesto njega vladala njegova majka i namesnica Milica učinila je Srbiju vazalnom, kako ne bi potpali pod vlast konkurentske dinastije Brankovića.
Od početka svoje uprave kao oblasni gospodar 1393. godine, mladi Stefan Lazarević bio je osmanski vazalni feudalac. Na strani Osmanlija, sudjelovao je kao vazal u tri bitke za sultana Bajazida I. U Vlaškoj se 1395. godine borio u Bitki na Rovinama, gdje su osmanlijske vojne pretrpjele od Rumunja vojvode Mirčea Starijeg značajne gubitke. Ostaje pitanje srpske sabotaže u bitki, no Lazarevićevi suborci, Srbi vazalni Osmanima, kralj Marko Mrnjavčević poznatiji kao Kraljević Marko u narodnoj epici i gospodar Konstantin Dejanović-Dragaš, poginuli su obojica tada. Eliminacija najvećih suparnika među Srbima u boju otvorila je put knezu Stefanu za nametanje za srpskog vlastodršca. Osmanlijska imperija prešla je u defenzivu i odlučujuća bitka se protiv udruženih europskih križara odvila sljedeće, 1396. godine, kod Nikopolja. Srpska teška konjica koju je vodio Stefan Lazarević, 19-godišnji sin "Cara Lazara" pokazala se je presudnom u taktičkom nadmašivanju naoružanih snaga Žigmunda Luksemburškog i njihovom porazu. Međutim, nakon bitke kod Angore 1402. godine, kada su Tatari porazili tursku i srpsku vojsku, i smrti sultana Bajazida I., Stefan Lazarević okrenuo se evropskim državama i postao je ugarski vazal.
1402. godine od bizantskog je cara dobio titulu despota, čime Srbija postaje despotovina. Žigmund Luksemburški mu je predao na upravu razrušenu Beogradsku tvrđavu, koju je on obnovio i 1403. godine proglasio svojom prijestolnicom. 1408. godine postao je član križarskog viteškog reda Zmaja. 1411. godine, nakon rata protiv Bosne, Žigmund mu daje na upravljanje osvojenu Srebrenicu, poznatu po rudnicima srebra.
Pošto nije imao djece, 1426. godine na saboru u Srebrenici proglašava sestrića Đurđa Brankovića za svog nasljednika.
Umro je 1427. godine kod mjesta Crkvine, zaseoku sela Markovac u općini Mladenovac u sjevernoj Šumadiji.
Po navršavanju punoletstva, Stefan je aktivno pomagao otomanskom osvajanju Balkana. 1395. godine je kao otomanski vazal predvodio vojsku u napadu na susednu Vlašku (danas Rumunija), koja je nakon toga postala vazalna. 1396. godine je sa svojim oklopnicima ima presudnu ulogu u bici kod Nikopolja u Bugarskoj, nakon čega su pale Vidinska Bugarska i nepokorna Zemlja Brankovića (Kosovo i okolina).[2] Zbog istaknute ulogu u otomanskoj pobedi, Stefan Lazarević je kao nagradu dobio veći deo kosovskih poseda Vuka Brankovića, koji se do kraja odupirao Turcima.[3][4] Januara 1398. godine Stefan Lazarević je sa turskom vojskom učestvovao u pohodu na Bosnu i stigao do Glasinca.[3][5] Iste godine dolazi do pobune vlastele protiv njega, koju je uspeo da ugušu, uz istovremeni dolazak turskih trupa.
1402. godine posle turskog poraza kod Ankare, i smrti njegovog gospodara Bajazita, prišao je Vizantiji i dobio titulu despota.[6] Po povratku u Srbiju, krajem oktobra 1402. godine, Stefanova vojska napada ostatke zemlje Brankovića, čime počinje dinastički rat koji će trajati narednu deceniju. U to vreme je otpočeo građanski rat u Otomanskoj imperiji, i Brankovići se svrstavaju uz jednu, a Lazarevići uz drugu zaraćenu stranu.
Krajem 1403. ili početkom 1404. godine, Stefan stupa u vazalne odnose i sa mađarskim kraljem Žigmundom od koga dobija Mačvu, Beograd (u koji premešta prestonicu) i druge posede. Prilikom Žigmundovog obnavljanja viteškog reda Zmaja 1408. godine, Stefan mu postaje prvi vitez. Krajem iste godine, protiv Stefanove vladavine ustaje i njegov mlađi brat Vuk.
Sukobi u Srbiji su okončani tek 1412. godine sporazumom da Đurađ Branković postane prestolonaslednik. U sukobu među Osmanlijama je 1413. godine pobedio Mehmed I, zahvaljujući Stefanovoj pomoći, nakon čega je usledio period mira. Posle smrti Balše III Balšića, Stefan je nasledio Zetu, oko čijih primorskih gradova je vodio rat protiv Mlečana. Nakon smrti Stefana 1427. godine, nasleđuje ga sestrić Đurađ Branković.
Neki ocenjuju da je Stefan periode mira iskoristio za snaženje Srbije u političkom, ekonomskom, kulturnom i vojnom pogledu.[6] 1412. godine je objavio „Zakonik o rudnicima“, kojim se uređuje život u Novom Brdu, tada najvećem rudniku na Balkanu[2]. Time je pojačao razvoj rudarstva, koje je bilo glavna privredna grana tadašnje Srbije[7]. Na polju arhitekture, nastavlja se razvoj Moravskog stila, koji je započeo u doba njegovog oca. U periodu od 1407. do 1418. godine podiže manastir Resavu (Manasiju), poslednju monumentalnu zadužbinu srpskog srednjovekovlja[1], a Beograd je od porušenog pograničnog gradića pretvorio u modernu utvrđenu evropsku prestonicu, proširivši ga gotovo deset puta[8].
Bio je pokrovitelj umetnosti i kulture, a i sam je bio pisac. Njegovo najznačajnije delo je „Slovo ljubve“ koje se odlikuje renesansnim crtama. U ovom periodu se razvija i bogata prepisivačka delatnost (takozvana Resavska prepisivačka škola).
Srpska pravoslavna crkva ga je kanonizovala 500 godina nakon njegove smrti 19. jula 1927. godine i slavi ga 1. avgusta (19. jula po julijanskom kalendaru) kao svetog Stefana despota Srpskog.