Bratovština
From Wikipedia, the free encyclopedia
Bratovština ili bratstvo (latinski: confraternitates, fratiliae, scholae) stariji arhaični nazivi; brašćine[1] skule, fratije su dobrovoljna katolička udruženja vjernika laika usko povezane uz lokalnu crkvu, koju bratovština pomaže u vjerskom i društveno korisnom radu. Svaka bratovština ima vlastiti statut - matrikulu (kapitul ili konstitucija), koju potvrđuje lokalni biskup, svog sveca zaštitnika, članove - bratime [2]i nošnju.
Povodi za osnivanje bratovština su najčešće bile velike nepogode, kojih je u srednjem vijeku bilo napretek, od epidemija kuge, vjerskih i dinastičkih ratova, požara, gladi, potresa i poplava, kad je ljude obuzimao strah i kad su jedino zajedničkim naporom mogli ublažiti teškoće koje bi ih zadesile. [2] Prve bratovštine prihvatale su se njegovanja zaraženih kugom i njihovim pokapanjem, održavanjem ubožnica i skloništa za nemoćne, stare i siročad, dakle karitativnim radom. [2] Za tako velike zadatke, po mjerilima onog vremena trebalo je imati ime nekog moćnog sveca zaštitnika, pa su oni uzimali imena Duha Svetoga, Blažene Djevice Marije, sv. Antuna, sv. Lazara, sv. Roka... [2] Uz to još je nekoliko faktora utjecalo na procvat bratovština u 13. vijeku; mistični pokreti (Flagelanti) i pojava franjevaca i dominikanaca koji su osnivali nadbratovštine, koje su imale pravo osnivati svoje filijale. [3]
Bratovštine su bile osobite popularne od 13. do 16. vijeka, kad su i brojna stručna i staleška udruženja vojnika, muzičara, slikara, kipara i zanatlija svih vrsta osnivala svoje bratovštine.
Po Mletačkoj republici razvio se od 11. vijeka specifičan tip bratovštine zvane scuole one su zapravo bile cehovska udruženja, raznih zanatlija ili stranih trgovaca po Veneciji koje su imale vlastite objekte. U 13. vijeku postojale su dvije vrste bratovština, - obične (samo jedna) i nadbratovštine (archiconfratria), koje su mogle osnivati svoje filijale po drugim mjestima sa istim statutom.