Blaženstvo
From Wikipedia, the free encyclopedia
Blaženstvo/blaženost, ili eudaimonia (grč. εὔδαιμονία, od εὔ - dobro + δαιμον - duh; lat. beatitudo), jest središnji cilj etičkih učenja antike.[1] Blaženstvo je potpuna i samodovoljna vrlina, koja nadilazi sve druge ciljeve kojima se teži radi postizanja nekog dobra.[1]
Etika zasnovana na konceptu eudaimonije naziva se eudaimonizam. To je etika kojoj je postizanje sreće i blaženstva svrha ljudskog delovanja i merilo svakog ljudskog čina. Za razliku od hedonizma gde je sreća proizvod čulnog uživanja, blaženstvo je stanje koje se postiže ispravnim postupanjem ili ostvarenjem istinske prirode pojedinca.[2]