Dvolom
From Wikipedia, the free encyclopedia
Dvolom ili birefringencija (dvostruka refrakcija, dvostruko prelamanje) je razlaganje svjetlosne zrake na dvije zrake, pri prolasku kroz anizotropni materijal (kristali, osim teseralnih).
Dvolom može nastati i u izotropnim sredstvima ako su izložena pritisku (dvolom deformacije) ili djelovanju električnoga polja (Kerrov učinak ili Kerrov efekt), odnosno magnetskoga polja (Cotton-Mouttonov, Voigtov, Majoranin učinak). Ako se kroz pločicu od islandskoga dvolomca (kalcit ili CaCO3) promatra na primjer neki tekst, slova će se vidjeti dvostruko.
Svjetlost se ne vlada u svim anizotropnim tijelima jednako. Kod nekih se jedna od linearno polariziranih zraka širi kroz kristal u svim smjerovima jednakom brzinom, pa je zato i indeks loma te zrake uvijek isti, dok je brzina širenja druge linearno polarizirane zrake promjenljiva, već prema smjeru širenja, što znači da je i njezin indeks loma promjenljiva veličina. To su takozvani jednoosni kristali; prva je zraka redovita (ordinarna), a druga izvanredna (ekstraordinarna). Vrijednost dvoloma za jednoosni kristal određena je razlikom indeksa loma za izvanrednu i redovitu zraku:
Na primjer za islandski dvolomac no = 1,6584, ne = 1,4864, Δn = – 0,1720.
Druga vrsta kristala razdvaja i lomi zrake svjetlosti u dvije izvanredne zrake, to jest brzina je širenja u oba slučaja ovisna o smjeru. U tim kristalima postoje dva smjera, u kojima je brzina širenja za obje izvanredne zrake ista, pa se zato takvi kristali nazivaju dvoosni kristali. Dvolom svjetlosti prvi je 1669. otkrio danski matematičar Erasmus Bartholinus (1625. – 1698.), a prvi ga je počeo proučavati C. Huygens. [1]