Bečki književni dogovor
From Wikipedia, the free encyclopedia
Bečki književni dogovor je historijski sporazum južnoslavenskih književnika kojim je udaren temelj zajedničkom srpskohrvatskom jeziku, kao i suvremenim književnim jezicima: bosanskom, hrvatskom, crnogorskom i srpskom, koji su nastali na njegovim osnovama. Bečkim književnim dogovorom je kao osnova za zajednički književni jezik Južnih Slovena uzet narodni govor Bosne i Hercegovine i Dubrovnika, karakterističan po štokavskom narečju i ijekavskom izgovoru.[1]
Dogovor je postignut u Beču (Austrijsko carstvo) 28. ožujka 1850. godine između osmorice južnoslovenskih književnika, od kojih su petorica bili Hrvati, dvojica Srbi i jedan Slovenac.[2] Prvi put je objavljen u Gajevim Narodnim novinama od 3. travnja 1850.[3] Cilj okupljenih jezikoslovaca je bio da se nacionalni književni jezici što je više moguće približe, jer su smatrali da su svi južni Slaveni jedan narod i stoga trebaju imati jedan književni jezik:
Znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego i po jeziku i pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana da se razgovorimo kako bismo se, što se za sad više može, u književnosti složili i ujedinili.[4]
– Bečki književni dogovor