From Wikipedia, the free encyclopedia
Zvonimir Berković (Beograd, 21. ožujka 1928. – Zagreb, 9. lipnja 2009.) bio je hrvatski dramaturg, scenarist, filmski redatelj i publicist.
| Zvonimir Berković | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 4. ožujka 1928. Beograd,  Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca Beograd, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca |
| Smrt | 9. lipnja 2009. Zagreb,  Hrvatska Zagreb, Hrvatska |
| Pseudonim | Berk |
| Zanimanje | dramaturg, scenarist, filmski redatelj |
| Godine rada | 1954. – 1993. |
| Važniji filmovi | Moj stan Rondo Putovanje na mjesto nesreće Ljubavna pisma s predumišljajem Kontesa Dora |
| WWW | |
| Ostale nagrade | |
Velika srebrna arena nagrada Zlatni Oktavijan | |
portal o životopisima ‧ portal o filmu | |
Osnovnu školu i niže razrede gimnazije pohađao je u Zaječaru, a 1943. s obitelji je preselio u Zagreb, gdje je maturirao 1946. Učio je violinu na Konzervatoriju Hrvatskoga glazbenog zavodau klasi Stjepana Šuleka. Neko je vrijeme studirao filozofiju, a zatim režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Bio je dramaturg Zagrebačkoga dramskog kazališta (1953. – 1954.), zatim »Jadran filma«, a 1957. prelazi u slobodnu profesiju kao filmski radnik. Od 1974. nastavnik je filmskog scenarija i filmske dramaturgije na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Član je Društva filmskih radnika Hrvatske, gdje je više puta bio član Upravnog odbora, a od 1968. do 1970. i predsjednik. Obavljao je dužnost potpredsjednika Saveza filmskih radnika Jugoslavije. Bavio se kao student kazališnim i glazbenim kritikama a nastavio ih je objavljivati u publikacijama: Narodni list (1952. – 1955., 1958.), Studentski list (1952., 1957.), Vjesnik u srijedu (1952., 1954., 1955., 1970.), Krugovi (1953., 1954.), Naprijed (1953., 1954.), Zagrebački tjednik (1953.), Globus (1954.), Politika (1954., 1967.), Vjesnik (1954., 1964., 1965., 1968.), Teatar (1956., 1957.), Kulturni radnik (1957.), Filmski vjesnik (1959.), Večernji vjesnik (1959.), Telegram (1966., 1969.), Književne novine (1967.), Hrvatski tjednik (1971.). Prvi scenarij napisao je – zajedno sa Slavkom Kolarom i Nikolom Tanhoferom – za igrani film Opsada (1956.) u režiji Branka Marjanovića. Za scenarij filma H-8 (zajedno s Tomislavom Butorcem, u režiji Nikole Tanhofera) dobio je »Zlatnu arenu« i nagradu »Jelen« na filmskom festivalu u Puli 1958. Napisao je scenarij za ekranizaciju Gervaisove drame Karolina Riječka (1961., režija V. Pogačić) i za treću priču Poslije predstave (režija A. Vrdoljak) u omnibus-filmu Ključ (1965.). Napisao je i desetak scenarija za dokumentarne, nastavne i crtane filmove. Prvi put je samostalno režirao dokumentarni film Moj stan (1962.), prema vlastitom scenariju, za koji je dobio nagrade na filmskim festivalima u Beogradu i Cannesu, dok je Balada o pijetlu (1964.) nagrađena na festivalu u Beogradu. Režirao je dokumentarni film Dubrovačke ljetne igre (1969.). Prvi igrani film, Rondo (1966.), koji je režirao po vlastitom scenariju, psihološka je drama iz suvremenog života. Za taj film dobio je nagrade za scenarij na filmskim festivalima u Puli (1966.) i u Atlanti (SAD, 1967.). Po vlastitom je scenariju 1971. režirao i film Putovanje na mjesto nesreće.
Ostali dugometražni filmovi koje piše i režira su Ljubavna pisma s predumišljajem (1985.) i Kontesa Dora (1993.). Potonji, film o skladateljici Dori Pejačević, također je prikazan u opsežnijem obliku kao TV serija od šest 55-minutnih epizoda.
Izostavljeni su različiti kratki reklamni i obrazovni filmovi. Cjelovita je filmografija navedena u zborniku Berković, ur. D. Nenadić i N. Polimac, 2016.[3]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
