Enigmatika (zagonetaštvo)[1] je vještina sastavljanja i rješavanja zagonetaka (enigmi).
Naziv je nastao od grčke imenice αἴνιγμα, zagonetka.
Koristi se već dugo i naziv zagonetaštvo (kojega nema u poznatijim rječnicima hrvatskoga jezika), dok Bratoljub Klaić u svom "Rječniku stranih riječi", uz odrednicu enigmatika, navodi i naziv zagonetarstvo,[2][3][4] koji se u suvremenoj enigmatici ne rabi.
Podjela koja se obično navodi u zagonetačkoj literaturi:
- mrežaste zagonetke su zasnovane na križanju riječi i pojmova (klasične križaljke, skandinavke, talijanke, magični kvadrati, klinovi, piramide, vretena, ispunjaljke, osmosmjerke, kriptogramne križaljke...),
- zagonetke s premetanjem slova (igre riječi) (premetaljke, indirekti, šarade čitaljke, palindromi, čahure, logogrifi), pojedini tipovi ovih zagonetaka mogu biti i u stihu,
- rebusi, koji mogu biti slikovni, slovni i kombinacije slika i slova,
- likovne zagonetke, čije se odgonetke kriju u crtež u,
- matematičke zagonetke, zasnovane na matematičkoj logici i zakonitostima,
- kriptogrami, zagonetke koje u sebi sadrže ključ za dolazak do rješenja,
- šahovske zagonetke, zasnovane na pravilima šaha,
- logičke zagonetke (sudoku, integram i slično), čija je pojava novijeg datuma i ne ubrajaju se u klasičnu enigmatiku.
Milan Đurić, Boris Nazansky, Zagonetaštvo varaždinskog kraja, Enigmatsko udruženje „Čvor“, Bjelovar, 1981. (NSK)
Stjepan Babić, Tvorba riječi u hrvatskome književnome jeziku, Treće, poboljšano izd., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2002., ISBN 953-167-132-X, str. 370., (NSK)
Tvrtko Čubelić, Na stazama usmenog narodnog stvaralaštva : za sustav i poetiku usmene narodne književnosti : studije, rasprave, kritike, Sveučilište u Osijeku, Pedagoški fakultet, Osijek, 1982., str. 194., (NSK)
Ratimir Kalmeta, »Nazivi prevlaka (istam) i morski tjesnac nisu istoznačni«, Jezik, god. 33. (XXXIII.), br. 4., str. 122. – 123., Zagreb, mjeseca travnja 1986., navod sa str. 122. (ISSN 0351-434x nevaljani ISSN)