1918-1941 Kraljevina Jugoslavija From Wikipedia, the free encyclopedia
Kraljevska jugoslavenska vojska bila je oružana snaga Kraljevine SHS, od 1929. pod nazivom Kraljevina Jugoslavija, pa sve do kapitulacije 17. travnja 1941.
| Kraljevska jugoslavenska vojska | |
|---|---|
.svg) | |
| Aktivna | 1919. – 16. travnja 1941. |
| Država | Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca Kraljevina Jugoslavija |
| Odanost | Kraljevina Jugoslavija |
| Grana | vojska zrakoplovstvo mornarica |
| Sjedište | Beograd |
| Sudjelovanje u borbama | Travanjski rat |
| Raspuštena | Raspad države (Jugoslavenska vojska u otadžbini) |
| Zapovjednici | |
| Istaknuti zapovjednici |
Petar I. Karađorđević Aleksandar I. Karađorđević Pavle Karađorđević Petar II. Karađorđević Dušan Simović |
Malo prije invazije na Jugoslaviju, Kraljevska jugoslavenska vojska izvršila je puč na staru vladu dana 27. ožujka 1941.
Kraljevskom jugoslavenskom vojskom su dominirali Srbi; do trenutka predaje vojske, velika većina članova visokog zapovjedništva i generala bili su Srbi, poglavito nakon što su drugi narodi Jugoslavije stali na stranu Sila Osovina. Zanimljivo je to što su jedino Srbi i prosrpski Crnogorci branili Jugoslaviju, dok su ostali narodi Jugoslavije uglavnom dezertirali iz KJV ili stali na stranu Sila Osovine.
Vojska je bila ovisna o stočnoj vučnoj snazi (često volovima) i tovarnim životinjama za transport. Pješačka divizija u ratnom sastavu imala bi 26 000 – 27 000 ljudi, a konjička 6000 – 7000 ljudi. Potpuno unovačena vojska imala bi oko 900 000 vučnih i tovarnih životinja. Teško naoružanje pješačkih i topničkih postrojbi sastojalo se od teških mitraljeza iz Prvog svjetskog rata, od kojih su mnogi bili zastarjeli i u lošem stanju. Laki mitraljezi uvezeni su u međuratnom razdoblju iz Čehoslovačke i u manjoj mjeri iz Francuske. Lako naoružanje sastojalo se od oko milijun pušaka tipa Mauser i 20 000 puškomitraljeza, dijelom uvezenih, ali većinom proizvedenih po stranoj licenci doma. Samo je ovo lako naoružanje bilo suvremeno i za njega je bilo dovoljno pričuvnih dijelova. Postrojbe rezervista bile su naoružane austrijskim puškama iz Prvog svjetskog rata. Od oko 7 000 topničkih oružja, oko 4 000 bilo je relativno suvremeno, uključujući tu i 800 protutenkovskih topova. Zatim je bilo oko 1 900 suvremenih minobacača i oko 250 protuavionskih topova. Sve je to bilo uvezeno s raznih strana, što je značilo da su mnogi modeli oružja često bili bez streljiva i bez mogućnosti odgovarajuće se popravljati i održavati. Početkom travnja 1941. vojska je imala na raspolaganju streljiva za 75 dana za pješačko naoružanje, 100 dana za topništvo i za 2 do 7 dana za protuavionsko oružje.[1] Vojska je imala 110 tenkova od kojih su 60 bili neprikladni strojevi od pet tona iz Prvog svjetskog rata, a 50 suvremeni 10-tonski tenkovi kupljeni u Belgiji 1940. Mali broj posada za tenkove bio je loše izvježban, a za protuavionske operacije vježbanje je bilo minimalno. 459 aviona jugoslavenskog zrakoplovstva bili su razne proizvodnje (britanske, francuske, njemačke, talijanske, jugoslavenske), a čak ni za avione jugoslavenske proizvodnje nije bilo moguće osigurati pričuvne dijelove i zamjenu. Ukupna avijacija sastojala se od 125 lovaca (38 zastarjelih), 173 bombardera i 161 izviđačkog aviona (od toga 150 zastarjelih). Mornarica je imala jednu malu zastarjelu krstaricu, 4 suvremena razarača, 4 stare torpiljarke, 8 velikih i 2 mala torpedna čamca, 4 podmornice, 11 minonosača, oko tucet pomoćnih plovnih jedinica i 4 riječna monitora na Dunavu. Uz još oko 150 većinom zastarjelih hidroplana osnovni cilj pomorskog obrambenog plana bio je za 24 – 48 sati zadržati eventualno talijansko amfibijsko iskrcavanje što je bilo vrijeme potrebno kopnenoj vojsci za stići do obale i početi s operacijama protiv mostobrana. Razarač Dubrovnik sagrađen je u Engleskoj, glavni topovi bili su iz Čehoslovačke, protuavionska oruđa iz Švedske, torpedni uređaji iz Engleske, topovski uređaji iz Nizozemske, radio-oprema iz Belgije. To je primjer šarolikosti jugoslavenskog uvoznog oružja. U mjesecima koji su prethodili invaziji Jugoslaviji je uspjelo iz SAD-a uvesti oko 1 000 kamiona vojne namjene, ali je praktično sve teško naoružanje i opskrba ovisilo o stočnoj vučnoj snazi. Jugoslavija je u trenutku invazije imala pod oružjem oko 700 000 ljudi, a od toga su više od 400 000 bili loše uvježbani regruti s manje od mjesec dana u odori.[2] Većina postrojbi bila je još uvijek na zbornom mjestu, a ne na bojišnici ili položajima blizu bojišnice, gdje im je prema planu bio raspored. Niti jedna divizija nije bila spremna za akciju, osim nekih pješačkih i konjičkih pukova i pionirskih postrojbi.
Niski dohodak po glavi stanovnika i mala industrijska baza onemogućili su proizvodnju dovoljne količine suvremenog oružja doma, kao i uvoz takvog oružja. Dohodak po glavi stanovnika 1938. procijenjen je na 3 100 dinara (oko 70 dolara), a cijene uvoznog oružja u studenom 1938. kreću se ovako. Laki tenkovi (12 – 15 t) 2 500 000 dinara, teški tenkovi (20 – 25 t) 5 000 000 dinara, teški kamioni 90 000 dinara, haubice 150 mm (M 36) 3 500 000 dinara, lovački avioni bez naoružanja 1 750 000 dinara, bombarderi bez naoružanja 4 500 000 dinara.[3] Kao indikator ekonomske, a time i vojne snage može se uzeti proizvodnja čelika. Godine 1938. Jugoslavija je proizvela oko 230 000 tona čelika, od čega je jedna trećina proizvedena u željezarama na pograničnom području ili nedaleko granice.[4] Te iste godine njemačka proizvodnja čelika iznosila je 22 600 000 tona.[5] Ukupna njemačka proizvodnja znatno se povećala kad su podvrgnuti pod nadzor kapaciteti za prizvodnju čelika u Austriji, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Francuskoj, Belgiji, Luksemburgu, Nizozemskoj, Danskoj i Norveškoj.
Stvorena nakon Prvog svjetskog rata, Kraljevska jugoslavenska vojska i dalje je bila uveliko naoružana oružjem iz tog rata, iako je započela modernizacija nabavom čehoslovačkog oružja i vozila. Od oko 7000 topova, većina njih je bila zastarjela i vučena konjevima, dok je od toga 4000 topova bilo relativno moderno, uključujući i 800 protutenkovskih topova. Tu je bilo i oko 1900 modernih minobacača, te 200 protuzrakoplovnih topova. Sva ta oružja su bila uvozna iz različitih država, što je ujedno i značilo da su različiti modeli zahtijevali i različit popravak, što je slabjelo snagu KJV. Jedine mehanizirane jedinice bile su 6 bojni, raspoređene po trijema konjičkim pukovnijama, 6 motoriziranih topničkih pukovnija, dvije oklopne bojne (po 110 tenkova), a jedna od bojni je imala tenkove modela Renault FT-17 iz Prvog svjetskog rata, te 54 moderna modela Renault R35, te jednu neovisnu satniju s češkim SI-D razaračima tenkova. Nekih 1 000 kamiona je uvezeno iz SAD-a, nekoliko mjeseci prije invazije. U punoj snazi, KJV je imala 28 pješačkih divizija, 3 konjičke divizije, te 35 neovisnih pukovnija. Od neovisnih pukovnija 16 ih je bilo raspoređeno po utvrdama, a ostatak su bile kombinirane pukovnije ili "Odredi", a bile su u svrhu pojačanja. Svaki je odred imao do tri pješačke pukovnije i od jedne do tri topničke bojne, s tri organizirane alpske jedinice. Njemački napad je KJV dočekao nespremnu, a samo je nekoliko jedinica bilo raspoređeno u obrani. Jedinice su imale 70 % – 90 % svoje ukupne snage, pošto mobilizacija nije do kraja bila gotova. Snaga KJV je bila oko 1 200 000 vojnika do početka invazije. KJV bila je organizirana u tri vojne grupe i obalne obrambene trupe. 3. vojna grupa bila je najjača, a branila je granice s Rumunjskom, Bugarskom i Albanijom. 2. vojna grupa branila je područje oko Željeznih vrata i rijeke Drave. 1 vojna grupa sastavljena uglavnom od Hrvata branila je prostore Hrvatske i granice s Italijom, Austrijom (kasnije granice Trećeg Reicha), te Mađarskom. Snaga svake vojne grupe imala je snagu malo veću od korpusa.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
