Vanča Kljaković

Vanča Kljaković (Split, 29. ožujka 1930. – Vrnik pored Korčule,^[1] 16. rujna 2010.) bio je hrvatski glumac, dramski pisac i scenarist te kazališni, filmski i televizijski redatelj.

Vanča Kljaković
Rođenje	29. ožujka 1930. Split, Hrvatska
Smrt	16. rujna 2010. Vrnik,[1] Hrvatska
Zanimanje	glumac, redatelj, pisac
Godine rada	1950-ih do 2010.
Važniji filmovi	Ključ (1965.) Orkestar (1969.) Jedanaesta zapovijed (1970.) Kužiš stari moj (1973.) Usporeno kretanje (1979.) Marjuča ili smrt (1987.) Buža (1988.)
WWW	IMDb
Ostale nagrade
Nagrada Zlatni smijeh Nagrada Vladimir Nazor
portal o životopisima ‧ portal o filmu

Životopis

Vanča Kljaković u rodnom je Splitu završio klasičnu gimnaziju. Studirao je i diplomirao glumu na Akademiji za pozorišnu umetnost u Beogradu, a potom je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu studirao i diplomirao režiju u razredu dr. Branka Gavelle.^[2] U hrvatskom kazališnom i filmskom životu Kljaković se pojavljuje potkraj 1950-ih, najprije kao glumac i scenarist te zatim, početkom 1960-ih, i kao redatelj u tadašnjem Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas GDK Gavella).^[1] U kazalištu »Gavella« bio je zaposlen do 1970., a potom djeluje kao slobodan umjetnik. Od 1996. do mirovine radio je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu: poslije tog angažmana, postao je gotovo »kućni redatelj« splitskoga Gradskog kazališta mladih, gdje mu je jedan od najvjernijih suradnika bila i supruga, kostimografkinja Vida Tućan. Posljednjih petnaestak godina uspješno je surađivao i s Gradskim kazalištem lutaka u Splitu.^[2]

Vanča Kljaković je kao filmski redatelj debitirao 1965. filmom Duga ulica, prvim dijelom omnibusa Ključ. Potom su slijedili filmovi Jedanaesta zapovijed (1970.), Kužiš stari moj (1973.) i Usporeno kretanje (1979.). Godine 1987. režira film Marjuča ili smrt, a godinu dana poslije i Bužu, svoje možda najvrjednije filmsko ostvarenje prema istoimenoj priči i scenariju Živka Jeličića.^[3]

Kljaković je bio i plodan dramski pisac: pisao je za radio, televiziju i kazalište. U zagrebačkom Dramskom kazalištu »Gavella« izvedene su mu autorske predstave Susreti (1968.) i Bobo (1970.), u HNK u Splitu Priča o zločinu (1993.), u Istarskom narodnom kazalištu u Puli Vaš Antiša (1994.) i Teštamenat u GKM Split (1995.) i GDK »Gavella«  (1997.). U nepreglednom nizu predstava koje je režirao i adaptirao, posebno i kultno mjesto zauzima Šjora File iz 1975.,^[3] čakavizirana inačica De Filippove Filumene Marturano, koja je godinama bila hit na sceni splitskoga HNK s Marijom Danirom i Borisom Dvornikom u glavnim ulogama.^[2] Vanča Kljaković je za televiziju priredio i režirao niz uspjelih i rado gledanih naslova: Đavolje sjeme, Giovanni, Mali libar Marka Uvodića Splićanina, Proljeće Janka Potlačeka, Dvije ljubavi, Čovjek od riječi, Ili jesmo ili nismo, Eksperiment profesora Hinka Hinkovića, Trgovci i ljubavnici, Samoubojica, Majstor, nekoliko epizoda serije Nepokoreni grad te prvih sedam epizoda humoristične serije Naši i vaši.^[3]

I dok je 1960-ih i u kazalištu i na filmu kao redatelj bio sklon alternativnom i suvremenom, često avangardnom, 1970-ih se sve više okreće pučkom teatru. Mediteranski repertoar i adaptacija klasičnih komedija i melodrama u splitsku čakavštinu dominirat će njegovim radom do kraja života, a predstave poput Ljubovnika ili Malog libra Marka Uvodića u splitskom Gradskom kazalištu mladih najbolji su primjer te poetike.^[1] Glumci su voljeli raditi s njim, jer je bio blage i nenametljive naravi. Na njegovim probama nikada nije bilo vike, svađe ili povišenih tonova.^[2] Među glumcima je bio uvaženi autoritet, ali i redatelj otvoren svakom prijedlogu i dobroj ideji. Nikada nije zahtijevao »da se glumi« (kako je sam često volio reći), već je bit kakve scenske interpretacije uvijek pronalazio zajedno s glumcem.^[1]

»Vanča je cijeli svoj život odbijao biti bilo kakvim velikanom, nije želio kazalište koje će mijenjati svijet, već ono koje će voljeti publika. (...) na probama je razmišljao samo o dvjema stvarima: svojim glumcima i publici. Velike riječi, estetike i ambiciju bilo koje vrste prepuštao je svim onim velikanima koji su to željeli biti, on je samo pisao drame i režirao predstave.« (Jasen Boko)^[1]

Nagrade i priznanja

• 1992. – Nagrada Zlatni smijeh za najbolju režiju: predstava Sławomira Mrożeka Tango u izvedbi HNK Split^[4]
• 2004. – Posebna nagrada festivalskog žirija za najbolju adaptaciju teksta na Festivalu pučkog teatra Omišalj – Čavle za predstavu Biž’ ća, ne motaj se gola! Georgesa Feydeaua^[5]
• 2006. – Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo^[6]

Izvori

1. Matica.hr – Jasen Boko: »Dobri duh kazališta«  Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. ožujka 2021. (Wayback Machine), pristupljeno 18. srpnja 2013.
2. Slobodna Dalmacija.hr – Jasmina Parić: »VANČA KLJAKOVIĆ (1930. – 2010.) Otišao velikan blaga srca«, pristupljeno 18. srpnja 2013.
3. Teatar.hr – Vanča Kljaković, pristupljeno 18. srpnja 2013.
4. Satiričko kazalište Kerempuh: Nagrade Zlatni smijeh  Arhivirana inačica izvorne stranice od 13. ožujka 2016. (Wayback Machine), pristupljeno 18. srpnja 2013.
5. Gradsko kazalište mladih Split: Nagrade  Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. veljače 2013. (Wayback Machine), pristupljeno 18. srpnja 2013.
6. Ministarstvo kulture RH: Dobitnici "Nagrade Vladimir Nazor" za 2006. godinu, pristupljeno 18. srpnja 2013.

Vanjske poveznice

• Teatar.hr – Vanča Kljaković (životopis)
• Matica.hr – Jasen Boko: »In memoriam: Vanča Kljaković (1930-2010) – Dobri duh kazališta«  Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. ožujka 2021. (Wayback Machine)
• Slobodna Dalmacija (Online) – Jasmina Parić: »Otišao velikan blaga srca« (in memoriam)
• Jutarnji.hr – Vanča Kljaković ... (in memoriam)  Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. ožujka 2016. (Wayback Machine)
• Vanča Kljaković u internetskoj bazi filmova IMDb-u (engl.)

 

Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Matice hrvatske (http://www.matica.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Matica hrvatska.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.