From Wikipedia, the free encyclopedia
Crna ruka (poznata i pod nazivom Ujedinjenje ili smrt)[1] bila je tajna srpska teroristička i militaristička organizacija,[2] službeno osnovana 1911. godine,[3] iako je nastala kao prirodni nastavak neformalne urotničke skupine koja je sudjelovala u puču 1903. godine i u tajnim operacijama koje je Kraljevina Srbija potom vodila protiv Turske i Austro-Ugarske Monarhije.
Nije posve jasno je li tajno društvo bilo ustrojeno kako bi akteri tajnih operacija Kraljevine Srbije usmjerenih na podrivanje Turske i Austro-Ugarske osigurali da službene institucije vlasti (iz kojih su oni te operacije i izvodili) ne prekinu te radikalne aktivnosti; ili da osiguraju eventualni nastavak tih aktivnosti ako bi one bile službeno prekinute; ili pak kako bi se u slučaju političke potrebe mogla srbijanska država ograditi od aktivnosti koje je sama bila pokrenula. Deklarirani cilj (deklariran samo članstvu: ipak je posrijedi bila tajna organizacija) je bilo ”ujedinjenje Srpstva” metodama revolucionarne borbe protiv Austro-Ugarske i Turske. U svakom slučaju je riječ o svojevrsnom institucionaliziranju grupe proizašle iz zavjere 1901. – 1903. god., koja je svrgnula dinastiju Obrenović i u zemlju dovela Karađorđeviće.
Srpski kraljevski dvor se krajem I. svjetskog rata obračunao s vodstvom Crne ruke, ali je nakon rata četnike - dakle organizacije nastale od pripadnika vojnih postrojbi koje su časnici iz reda Crne ruke bili ustrojili i desetak godina predvodili u gerilskim djelovanjima (najprije protuturskim, a poslije protualbanskim i protubugarskim) na područjima bivšeg Otomanskog Carstva i u borbama tijekom I. svjetskog rata - pretvorili u društvenu snagu koja je predstavljala glavni oslonac dinastije Karađorđević. Četnici sve do današnjih dana baštine radikalnu velikosrpsku misao kojom su se vodili pripadnici Crne ruke.
Članovi su bili uglavnom časnici srpske vojske, osobito oni koji su svibnja 1903. sudjelovali u prevratu i ubojstvu srpskog kralja Aleksandra Obrenovića.[4] U toj prevratničkoj skupini pokrenutoj 1901. godine bilo je oko 200 zavjerenika, među kojima je bilo viših i nižih vojnih časnika. Među nižim časnicima se osobito isticao Dragutin Dimitrijević Apis, tada poručnik; on je i predvodio skupinu koja je s nekoliko desetaka hitaca iz revolvera ubila 1903. godine kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu (potom su atentatori sabljama sasjekli njihova tijela i bacili ih kroz prozor).
Apisu i drugim mlađim zavjerenicima povjereno je odmah 1903. godine provođenje tajne operacije ubacivanja četnika na teritorij juga Srbije i Makedonije pod turskom vlašću, što je provedeno sa znatnim uspjehom. 1908. godine te aktivnosti prestaju nakon mladoturske revolucije, da bi 1911. godine četnici opet bili poslani na isto područje, ovaj put da pomognu turskoj vojsci u suzbijanju albanskog ustanka.[5]
Skupina je nastojala uspostaviti revolucionarnu mrežu i na području Austro-Ugarske, te je razvila blisku suradnju s revolucionarnom organizacijom "Mlada Bosna". U jeku aneksijske krize 1908. god. Kraljevina Srbija pokreće organizaciju Narodna odbrana, s ciljem četničkog ratovanja protiv Austro-Ugarske.
Kao ideolog u tom četničkom krugu javlja se mladi pravnik i prokušani četnički borac Ljubomir S. Jovanović "Čupa", koji se tijekom studija u Bruxellesu susreće s idejama tajnih revolucionarnih društava tog doba. On u suradnji s Bogdanom Radenkovićem i Vojislavom Tankosićem piše pravila "Crne ruke", te uspostavlja osnove rada po uzoru na talijanske Karbonare i njemačka nacionalistička tajna društva. Grupa zavjerenika iz 1903. godine ustrojava tako svoje djelovanje u formi jednog tajnog društva.
Glavninu članstva činili su vojni časnici, među kojima je najutjecajni bio Apis. Pravila ("Ustav") organizacije deklarira da se ona osniva „u cilju ostvarenja narodnih ideala – ujedinjenja Srpstva”, pri čemu „pretpostavlja revolucionarnu borbu kulturnoj”. Predviđeno je da u cilju ispunjenja svog zadatka ona „utječe na sve službene faktore u Srbiji kao Pijemontu i na sve društvene slojeve i cjelokupni društveni život u njoj”, i da „uvodi revolucionarnu organizaciju po svim teritorijama na kojima Srbi žive”. Nadalje se iznosi da se organizacija treba svim sredstvima boriti protiv neprijatelja njene ideologije, te da treba održavati prijateljske veze i pružati svaku pomoć onim državama, narodima i organizacijama koji su „prijateljski raspoloženi prema Srbiji i srpskom plemenu”, odnosno „koji se bore za svoje nacionalno oslobođenje i ujedinjenje”. Predviđeno je i djelovanje organizacije unutar Srbije, u cilju ostvarenja njenih ideala: kao najviše tijelo uspostavlja se Vrhovna centralna uprava, koja ujedno rukovodi organizacijom u Srbiji; u pokrajinama Srbije je trebalo uspostaviti pokrajinske uprave koje bi delegirale po jednog člana u Vrhovnu centralnu upravu. Također je predviđeno i osnivanje okružnih i drugih nižih uprava organizacije. Članovi su bili dužni plaćati članarinu, ali je ustavom organizacije bilo predviđena da se "po potrebi" novac može prikupljati i prisilnim putem; članovi su također trebali vrbovati nove pripadnike, te dostavljati organizaciji sve važne informacije za koje saznaju privatno ili službeno. Naglašeno je da se članovi moraju bezuvjetno pokoravati naređenjima viših tijela organizacije. Za nepoštivanje članskih obveza bila je predviđena smrtna kazna (nije poznato da bi takva bila i izvršavana).
Na pečatu organizacije "Ujedinjenje ili smrt" bila je prikazana ruka koja drži razvijenu zastavu s mrtvačkom glavom i ukrštenim kostima, kama, bomba, bočica s otrovom i natpis "Ujedinjenje ili smrt".
Kralj Petar Karađorđević - kojega je baš taj milje vojnih časnika koji je organizirao Crnu ruku 1903. godine i doveo na vlast - ponašao se kao njihov "vječiti dužnik"; zapravo su mu oni i bili jedini pravi oslonac u zemlji u koju se bio vratio poslije skoro pola stoljeća izgnanstva. Crnorukaši su zauzimali mjesta na kraljevom dvoru i službe časnika u kraljevoj gardi, te su imali odlučnu riječ u premještanju, unaprjeđivanju i umirovljenju časnika kraljevske vojske.
Pred I. svjetski rat, uključuje se u djelovanje Crne ruke Rade Malobabić[1], jedan od optuženika na zagrebačkom Veleizdajničkom procesu iz 1909. godine, koji postaje glavni izvor obavještajnih procjena o stanju u Austro-Ugarskoj i glavni organizator - prema nalogu samog Apisa - Sarajevskog atentata na austrijskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda 1914. god., terorističkog akta koji je bio okidač I. svjetskog rata[2] [3]
Cilj im je bio stvoriti Veliku Srbiju. Stoga su poticali destabilizaciju Austro-Ugarske, kako bi dijelove teritorija te države (Vojvodina, Bosna i Hrvatska) pripojili Srbiji. Cilj je bio i destabilizirati Balkan, kako bi se onemogućilo Nijemcima da dovrše transportni pravac Berlin-Bagdad preko Balkana, kojim bi iz Mezopotamije i Irana prevozili naftu Bagdadskom željeznicom.
Crna ruka je djelovala na terorističkom potkopavanju Kneževine Crne Gore,[6] no atentatori i ustanici te organizacije spriječeni su uhićenjima, suđenjima i strijeljanjima u Bombaškoj aferi (1908.) i Kolašinskoj aferi (1909.).
Davali su podršku različitim pokretima s ciljem da se potakne raspad Austro-Ugarske Monarhije. Jedna od tih skupina je bila Mlada Bosna. .
Crna ruka je stajala iza Sarajevskog atentata na austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, putem članova "Mlade Bosne". Nakon povlačenja srpske vojske na grčki otok Krf, Apis ondje stvara jedinicu od petnaestak dobrovoljaca rodom iz Bosne i Hercegovine; neposredno zapovijedanje tom postrojbom Apis povjerava svojem najbližem suradniku majoru Ljubi Vuloviću. Ti vojnici se upućuju 1916. godine u Atenu sa zadaćom da ubiju pronjemački raspoloženog grčkog kralja Konstantina, u čemu nisu uspjeli; također nisu uspjele pripreme za atentat na njemačkog cara Wilhelma.
Neformalno glasilo organizacije su bile propagandne novine "Pijemont": postojanje "Crne ruke" zapravo nije bilo tajno (njene točne aktivnosti, jesu), pa su novine "Pijemont "koje je uređivao pisac statuta "Crne ruke" Ljuba S. Jovanović "Čupa" zapravo predstavljale glas radikalnih časnika koji su samouvjereno preuzimali zasluge za širenje teritorija Kraljevine Srbije koje je bilo posljedica destabilizacije Otomanskog imperija i pobjeda u nedavnim ratovima. Svoju naklonost "Crnoj ruci" se potrudio pokazati i prestolonasljednik Aleksandar Karađorđević, pruživši iz svojih sredstava novčanu potporu časopisu "PIjemont".[7]
Nakon prevrata iz 1903. godine, upravljanje Vojskom Kraljevine Srbije preuzeo je general Radomir Putnik, koji je 1896. godine zbog sukoba oko razvoja vojske bio u mirovini. Taj će general upravljati Vojskom Kraljevine Srbije sve do 1916. godine, uspjevši u Prvom i Drugom balkanskom ratu vrlo povećati njen državni teritorij.
Radomir Putnik je bio pokrovitelj napredovanja urotničkih časnika u vojnoj službi, te se njima koristio za osjetljive zadatke. Ti su uključivali infiltriranje četnika na područje Otomanskog Carstva, te širenje obavještajne i prevratničke mreže na području Austro-Ugarske. Čak i nakon što je bilo dobro poznato da putpukovnik Dragan Dimitrijević Apis stoji iza velikosrpske tajne organizacije Crna ruka (čije postojanje nije bilo tajno, nego je djelovanje bilo tajnovito) i ispolitiziranog pisanja časopisa "Pijemont" kao efektivnog glasila te organizacije, general Putnik je 1913. Dragutina Dimitrijevića Apisa - za kojega se i inače znalo da je Putnikov čovjek od povjerenja - imenovao za šefa vojne obavještajne službe. Putnik je nastavio "pokrivati" u suštini ilegalne, a ujedno vrlo ispolitizirane aktivnosti časnika koji su bili članovi "Crne ruke", čak i kada su se oni upuštali u doista izrazito drske nezakonite aktivnosti protiv civilnih vlasti, stranih država i drugih vojnika.[8]
Časopis "Pijemont" je vrlo kritizirao općeraširenu korupciju srbijanskih vlasti, osobito u krajevima osvojenima u balkanskim ratovima 1912. i 1913., zalažući se da vlast u Makedoniji bude povjerena vojsci. "Crna ruka" (tada, pod neformalnim vodstvom šefa vojne obavještajne službe potpukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa) je 1914. godine čak i pokušala provesti preuzimanje vlasti od strane vojske, što međutim nije uspjelo. Također su od kralja Petra I. zahtijevali da smijeni predsjednika vlade Nikolu Pašića: posve otvoreni sukob s moćnim Pašićem označit će početak opadanja crnorukaškog utjecaja u Srbiji.[9]
Makar je kralj Petar I. Apisu i Crnorukašima obećao smijeniti predsjednika Vlade Nikolu Pašića i omogućiti vojsci da preuzme vlast u Makedoniji, prestolonasljednik Aleksandar se uz snažnu podršku ruskog veleposlanika Hartwiga tome usprotivio, te je naposljetku kralj Petar I. 28. lipnja 1914. godine - mjesec dana prije nego što će Austro-Ugarska napasti Srbiju započinjući I. svjetski rat - prepustio svoje ovlasti sinu Aleksandru Karađorđeviću kao regentu; opravdao je to svojom bolešću.[10]
Strahujući od porasti moći Crne ruke i u vojsci i državi, Nikola Pašić i princ Aleksandar Karađorđević su se udružili da bi joj stali na put. Aleksandar Karađorđević je nakon neuspjelog atentata koji je ta organizacija izvršila na grčkog kralja u jednom solunskom kazalištu, odlučio organizaciju odnosno njezine moćnike uništiti. Zato je godine 1917. pokrenuo namješteno suđenje, tzv. Solunski proces, nakon kojeg su njena tri člana (Apis, Malobabić, Vulović) osuđeni na smrt i strijeljani. Ostali osuđenici su 1919. amnestirani.
Iako na suđenju nisu bili iznijeti konkretni dokazi nego samo neprovjerene tvrdnje, regent Aleksandar naveo je pravi razlog neiznošenja potrebnih dokaza u jednom osobnom razgovoru sa svojim ađutantom Petrom Živkovićem (1917.): ... nismo iznijeli ni polovicu dokaza, jer bi oni doveli Srbiju u teži položaj nego u ovome u kojem se nalazi.
Zapravo, glavni razlog sukoba između regenta Aleksandra i Crne ruke bila je zamisao o novoj državi koja je trebala nastati nakon rata. Crna ruka je zagovarala Veliku Srbiju, dok je Aleksandar prihvaćao ideju bijele Jugoslavije (veća "prikrivena" verzija Velike Srbije).
Na ponovljenom suđenju od lipnja 1953. u FNRJ, presude Solunskog procesa su poništene a osuđenici proglašeni nevinima.
Ideologija i djelovanje Crne ruke odigrale su odlučan utjecaj na kanaliziranje srpskog šovinizma u svrhu revolucionarnog i vrlo agresivnog djelovanja kakvo se kasnije u XX. stoljeću prepoznaje kao četnički pokret. Hermann Lutz već 1923. godine može citirati očevica, britanskog generala C. B. Thompsona, koji govori o osobito nasilnom i samovoljnom djelovanju četničkih postrojbi koje organizira Crna ruka, koje je "na neizbrisiv način okaljao junaštvo i izdržljivost srpskog vojnika"; saveznici govore o "zvjerstvima" tih postrojbi, kojima su svjedočili.[11]
Kralj Aleksandar I. Karađorđević se pobrinuo da članove "Crne ruke" ne ostavi nezadovoljnima.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
