Theodor Wolfgang Hänsch

Theodor Wolfgang Hänsch (Heidelberg, 30. listopada 1941.), njemački fizičar. Doktorirao (1969.) na Sveučilištu Ruprecht Karl u Heidelbergu. Bio je profesor na Sveučilištu Stanford (od 1975. do 1986.), ravnatelj Instituta Max Planck za kvantnu optiku u Garchingu kraj Münchena i profesor na Sveučilištu Ludwig Maximilian u Münchenu (od 1986.). Izumio je laser (1970.) koji emitira svjetlosne pulseve iznimno visoke spektralne rezolucije, a tijekom 1990-ih razvio metodu preciznoga (do 15 decimalnih mjesta) mjerenja frekvencije laserske svjetlosti. Za doprinos razvoju kvantne optike i metoda precizne laserske spektroskopije s J. L. Hallom dobio Nobelovu nagradu za fiziku 2005. (te je godine nagrađen i R. J. Glauber). Član je Američke akademije umjetnosti i znanosti (od 1983.), Nacionalne akademije znanosti SAD-a (od 2001,) i Europske akademije (Academia Europea; od 2009).^[1]

Theodor Wolfgang Hänsch
Rođenje	30. listopada 1941. Heidelberg, Baden-Württemberg, Njemačka
Državljanstvo	Nijemac
Polje	Fizika
Institucija	Sveučilište u Münchenu Institut Max Planck Sveučilište Stanford
Alma mater	Sveučilište u Heidelbergu
Istaknuti studenti	Carl Wieman
Poznat po	Laserska spektroskopija
Istaknute nagrade	Nobelova nagrada za fiziku (2005.)
Portal o životopisima

Laserska spektroskopija

Podrobniji članak o temi: Laserska spektroskopija

Helij-neon laser.

Laserska spektroskopija je spektroskopska tehnika u kojoj se kao izvor elektromagnetskoga zračenja koristi laser s kontinuirano promjenljivom valnom duljinom. Prednost je uporabe lasera velika gustoća energije po širini spektralne linije, monokromatičnost emitiranoga zračenja i paralelnost snopa, što spektroskopu s laserom daje velike prednosti pred spektroskopima koji koriste dio spektra izvora bijele svjetlosti. Najvažnije su i najčešće metode laserska spektroskopija zasićenja, laserska polarizacijska spektroskopija i dvofotonska laserska spektroskopija, kod kojih se uklanja Dopplerov učinak, prisutan kod svih drugih spektroskopskih metoda, pa se dobivaju vrlo uske spektralne linije, s pomoću kojih se može znatno točnije proučavati struktura tvari. Najčešće se koriste takozvani tekućinski laseri, kod kojih je aktivno sredstvo neka otopina organskog ili anorganskoga podrijetla, koji rade kontinuirano u vidljivom dijelu spektra, a potiču se na rad vidljivim i ultraljubičastim zračenjem organsko-ionskoga lasera, ili pak laserski sustavi kod kojih je aktivno sredstvo kristal safira dopiran titanijem (za valne duljine od 700 do 1000 nm).

Izvori

1. Hänsch, Theodor Wolfgang, "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, preuzeto 19. travnja 2020.