Stjepan Domaćinović nadimka Kokan (Bugojno, 1931. – Brela, 31. svibnja 2009.), [1] bh. političar hrv. nacionalnosti, gospodarstvenik, lokalni i športski dužnosnik i športaš[2]
Životopis
Rodio se u Bugojnu.[2] Pripadnik prve generacije niže realne Gimnazije u Bugojnu. Gimnaziju su upisali 1945. a završili 1948. godine.[3] U Zemunu je završio srednju prometnu školu. Poslije je završio i fakultet.[1] Domaćinovićev ulazak u gospodarstveni i politički život Bugojna istoznačnica je za meteorski briljantni gospodarstveni, urbanistički, infrastrukturni, kulturni, športski, politički i svaki ostali uzleta Bugojna u orbitu najrazvijenijih gradova Jugoslavije. Zbog njegovih je zasluga grad nosio nadimak Kokangrad.[4] Prvo se zaposlio u bugojanskom autoprijevoznom poduzeću Špediciji. Na položaj direktora imenovan je početkom 60-ih godina 20. stoljeća. Sposobni gospodarstvenik Domaćinovića je od poduzeća napravio uspješnog gospodarskog diva u cestovnom prometu. Tvrtka je i nakon njegova odlaska, sve do 1991. godine bila vodeći prijevoznik u teretnom prometu u SFRJ.[1] Bugojanci ga pamte kao najuspješnijeg predsjednika općine.[1] Bio je gradonačelnik Bugojna.[2] Lukavi gradonačelnik izborio je mnogo za svoj grad. Dio neformalnog bugojanskog lobija Hrvata, za čijeg je djelovanja Bugojno postalo najrazvijenija općina u BiH. Iskoristili su strasti vječnog predsjednika SFRJ Tita za gradski interes. Od Branka Mikulića na vrhu i Hrvoja Ištuka,[5] preko republičkih moćnika, zajednice općina sve do lokalne razine, tu su bili uz Kokana[6] Rafael Primorac, Rodoljub Mikulić i drugi.[7] Obnašao je Domaćinović dužnost predsjednika Općine Bugojno u mandatu od 1974. do 1982. godine.[2] Znao je kakvi su potencijali bugojanskog kraja. Gospodarstvo je onda već imalo razvojnu sastavnicu, ali Domaćinović je napravio još više. Grad je pretvorio u snažno industrijsko središte.[1] Za njegova mandata Bugojno je bilo jedna od najrazvijenijih Općina u bivšoj Jugoslaviji,[2] a grad među prvih 5 od 150 gradova u SFRJ.[4]
Mnogo je dao za grad Bugojno i širu zajednicu. Grad je tad dobio dvoranu i stadion. Stadion je kad je Iskra ulazila u 1. saveznu ligu Jugoslavije sagrađen u 75 dana. Podignut je KSC, stadion Jaklić, a bolnica koju je započeo stjecajem okolnosti nije završena zbog rata.[2] Kokan je bio taj koji je pokrenuo gradnju novog stadiona i športske dvorane. U funkciju su pušteni olimpijske 1984. godine i bili su tad među najljepšim športskim objektima u BiH.[1] Bugojno je u njegovo vrijeme bilo vodeće u SFRJ po broju zaposlenih (16.000) u odnosu na broj stanovnika (48.000). Grad se razvio, osuvremenio, gospodarstvo je bilo dobrim dijelom usmjereno na izvoz, mladež nije odlazila, nego su nakon diplomiranja vraćali u svoj grad i zapošljavali. Čak su i iz drugih krajeva države dolazili stručnjaci raznih profila. Infrastrukturnih projekti su se rješavali, rasle su škole, stambeni blokovi i drugi objekti. Grad je bio mjesto ugodna življenja, a putnici koji su išli na more zadržavali su se više dana u Bugojnu.[1] Poslije predsjednikovanja u općini bio je dugogodišnji predsjednik NK Iskre, po čemu je osobito zapamćen u gradu.[2] Od Iskre je stvorio respektabilan klub na državnoj razini, a pomagao je i ostala športska društva u gradu.[1][8] Bio je pravi lokalni šerif i zbog toga je bilo vrlo teško suditi Iskri, uz trebinjski Leotar, brčansko Jedinstvo i prilepsku Pobedu klubove u bivšoj Jugoslaviji kojima je bilo najteže suditi.[9] Poslije općine popeo se na višu stubu. 1982. godine otišao je u Sarajevo obnašati dužnost ministra prometa SRBiH. Nije poput nekih zaboravio svoj grad odlaskom u glavni grad republike, nego je nastavio istim tempom uspješno raditi za dobrobit svog kraja, pa je grad i dalje jačao.[1] Ostavština Domaćinovićeva vođenja općine, kao i ostalih iz bugojanskog lobija, je Međunarodni velemajstorski šahovski turnir Bugojno, pored ostalog je najjači šahovski turnir na svijetu u svoje vrijeme, koji se igra redovno svake druge godine od vremena kad je Domaćinović bio na čelu bugojanske općine, koja tad ničim nije oskudijevala.[10] Turnir je pokrenut na njegovu inicijativu. Ratna zbivanja u BiH počela su već 1991., a širenjem ratnih djelovanja prema unutrašnjosti BiH Kokan je otišao iz svog grada i više nije došao u Bugojno, čak ni nakon rata.[1] Umro je u obiteljskoj kući u Brelima u Hrvatskoj 31. svibnja 2009. godine.[1] Danas mu predstavnici NK Iskre i ŽNK Iskre na obljetnicu njegove smrti dolaze na grob u Brelima gdje je pokopan.[2] Općina Bugojno mu je postumno dodijelila najveće općinsko priznanje Počasni građanin Općine Bugojno u znak zahvalnosti za sve što je učinio za njen razvoj i prosperitet. Mnogi Bugojanci smatraju da bi trebalo neku od gradskih ulica nazvati njegovim imenom.[1] Bugojno se još nije povelo primjerom Uskoplja koji je nazvao ulice po zaslužnicima za BiH, Brankom Mikulićem i Džemalu Bijediću. U središtu Bugojna kao i u ostatku grada sredinom 1990. sve su ulice dobile nove imena, ali nije se ni deset godina poslije Kokanove smrti našlo za shodno nazvati ulicu po njemu.[11]
Izvori
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
