Remove ads
Pavao Vučković (Tomislavgrad, 18. listopada 1658. – Sinj, 7. siječnja 1735.) bio je hrvatski franjevački svećenik i vođa protuosmanskoga otpora.
Rođen je u duvanjskom kraju 1658. godine, od oca Mate i majke Magdalene. Krsnog je imena Luka. Pavao je pripadnik starog duvanjskog roda Vučkovića čiji su preci u povijesnim izvorima zabilježeni još u XIV. stoljeću (Hrvatin Vučković s braćom, u Povelji bana Stjepana II oko 1322. godine),[1][2] a o njima i danas svjedoče najstariji sačuvani spomenici u obliku križa na srednjovjekovnom katoličkom groblju Vučkovine kraj Tomislavgrada.[1] O dolasku Pavla Vučkovića i njegove braće u Brnaze kod Sinja (formalno u službu mletačke vojne uprave) u povijesnim izvorima zabilježeno je: 'God. 1688. stigla su braća harambaške obitelji Vučkovića s 45 članova. Nastanili su se u novom kraju u selu Brnazama i postali najpoznatija serdarsko-harambaška seoska obitelj.'[3], kao i: 'Prva poznata potvrda investiture grupi prebjega je 3. ožujka 1688. braći Miji, Pavlu i Tadiji Vučkoviću iz Duvna u Brnazama kojom su dobili kulu, kuću i sto kanapa zemlje.'.[4]
Pred osmanskim je zulumom odselio skupa sa svojom braćom, njihovim obiteljima te fratrima i ostalim hrvatskim pukom iz Duvna, Rame, Prozora, Bugojna i Livna te dolazi u Sinj.[4][3][1] Nakratko se smjestio u trošnu benediktinsku opatiju na Sustipanu u Splitu s još nekoliko fratara, no budući da se brinuo za pastvu, ubrzo se vratio u Sinj, gdje je ruševnu džamiju pretvorio u crkvicu sv. Franje. Uz crkvicu je dao podići malu stambenu kolibu.
Kad je bosanski paša Mustaj-paša Daltaban 1. listopada 1698. provalio u Cetinski kraj i opustošio ga, Vučković se s fratrima sklonio u kulu bega Sultanovića u Čitluku. Namjeravali su pružiti otpor, no zato što im se barut zapalio, a u kuli izbio požar, bili su prisiljeni napustiti kulu i predati se. Vučković je uspio bolje proći od sedmorice fratar koje su Osmanlije odmah po predaji sasjekli. Zarobljen je, okovan i odveden u zarobljeništvo u Irak, u Bagdad, gdje je bio pisar Daltabanu. Zarobljeništvo je okončalo 1703. godine. Kad je bio u Carigradu, Vučković je upoznao mletačkog konzula. Daltaban je te godine imenovan za velikog vezira. Izbila je pobuna u kojoj je Daltaban udavljen, što je fra Pavao iskoristio i pobjegao na mletačkog galiji u Mletke.
Potom se je hodočasnički zaputio u Rim. Bio je kod pape, Kongregacije za širenje vjere, komesara Reda. Dobio je naslov eksprovincijala. Vratio se 1703. godine u Sinj i nastavlja posao koje je zatočeništvo prekinulo. Dao je napraviti novu crkvu pod Kamičkom, za koju je pripremio materijale prije nego što ga je osmanski prepad omeo, a čija je gradnja sporo tekla za njegova zatočeništva. Idućih je par godina izvješćivao providura Marina Zana o stanju u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni. Od 1705. godine kapelan je i ispovjednik generalnog providura u Dalmaciji Sebastijana Moceniga. Bio je i kapelan providura Vicenca Vendramina kad je ovaj putovao po Istoku. Providur Alvis Mocenigo također je cijenio Vučkovića, što je iskazao kod izgradnje nove crkve i samostana.
Dočekao je i Sinjski rat u kojem se hrvatski puk proslavio junačkom pobjedom. Čim se doznalo da su Turci Mlečanima objavili rat, bio je izvjestan udar na Sinj. Kad su Osmanlije iz Livna krenule s velikom vojskom, hrvatske su straže 23. srpnja 1715. na Prologu malim topom dale znak za uzbunu. Puk koji je već prije živio pod Turcima, obuzeo je strah od povratka pod vlast gospodara od kojeg su pobjegli i od njegove osvete. Dio fratara pošao je u Split, a a fra Pavao s još šestoricom, uzeo je sliku Majke od Milosti, spremio te se s njome sklonio u sinjsku tvrđavu gdje se pridružio posadi od 700 branitelja. Turci su zatražili bezuvjetnu predaju, no branitelji su jasno odbili. Tijekom dugotrajne opsade sliku je stavio na oltar svete Barbare u tvrđavskoj crkvici svetog Mihovila, molio i hrabrio vojsku. Splitski nadbiskup Cupilli pokušao je pomoći. Pod zastavom križa pošao je prema Sinju, ali nije mogao proći dalje od Dicma, pa mu je jedino ostalo pisati pismo papi Klementu XI. da moli za spas Sinja. Naposljetku su nakon velikih gubitaka u noći između 14. i 15. kolovoza, nakon žestoke borbe prsa o prsa, Turci odustali te su bijegom u Livno potražili sigurnost.
Umro je u sinjskom samostanu 7. siječnja 1735. godine. Pokopan je u kripti crkve Majke od Milosti, Čudotvorne Gospe Sinjske, koju je sazidao.
O fra Pavlu Vučkoviću pisali su Andrija Kačić Miošić, Josip Ante Soldo, Ivan Aralica, Mirko Marić i drugi.
U Sinju se danas nalazi kip fra Pavla Vučkovića, djelo hrvatskog kipara Kuzme Kovačića.
Remove ads
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
Remove ads