hrvatski pjesnik From Wikipedia, the free encyclopedia
Pavao Štoos (Dubravica, 10. prosinca 1806. – Pokupsko, 30. ožujka 1862.), bio je hrvatski pjesnik, svećenik i narodni preporoditelj.
| Pavao Štoos | |
|---|---|
 Pavao Štoos | |
| Rođenje | 10. prosinca 1806., Dubravica, Hrvatska |
| Smrt | 30. ožujka 1862., Pokupsko, Hrvatska |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Period pisanja | 1828. - 1858. |
| Književni period | Romantizam |
| Portal o životopisima | |
Pavao Štoos rođen je u Dubravici 1806. godine. Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio 1828. godine.[1] U Zagrebu je završio bogosloviju, jedno je vrijeme bio biskupski tajnik, a od 1842. godine bio je župnik u Pokupskom.[2]
Pavao Štoos je zapažena ličnost među hrvatskim domoljubima. Autor je poznate elegije Kip domovine vu početku leta 1831 (1831.), suradnik Gajeve Danice, domoljub zabrinut zbog tuđinskoga tlačenja i odnarođivanja Hrvata od svojega jezika ("vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati"). Godine 1833. tiskao je i lamentacijsku pjesmu "Glas kričečega vu pustini", pjesme u čast hrvatskoga bana Josipa Jelačića, Ljudevita Gaja i Janka Draškovića, te govor u čast Ivana Gundulića. Štoos je pesimistično gledao na tadašnje prilike i zemlju vidio u tamnici i mraku ("srce od plača ne mrem zdržati").
Osim književnosti bavio se i glazbom skladajući nekoliko svjetovnih napjeva i veći broj crkvenih pjesama, a u Zagrebu tiskao je 1858. godine pjesmaricu Kitice crkvenih pjesamah s napjevi.[2] Autor je i pjesme "Poziv u kolo ilirsko".[3]
Godine 1862. imenovan je zagrebačkim kanonikom, ali je umro prije nego što je primio svoju dužnost.
Umro je u Pokupskom 1862. godine. Godine 1885., 15. listopada, njegovi posmrtni ostatci pokopani su u arkadi preporoditelja na zagrebačkom groblju Mirogoju.[4]
Nepotpun popis:
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.