From Wikipedia, the free encyclopedia
Nikola I. Petrović (na crnog. ćirilici Никола I Петровић Његош; Njeguši, Crna Gora, 19. listopada 1841. – Antibes, Francuska, 1. ožujka 1921.), sedmi i posljednji državni poglavar iz crnogorske dinastije Njegoš.
Podrobniji članak o temi: Crnogorski vladari| Nikola I. Petrović Njegoš Никола I Петровић Његош | |
|---|---|
.jpg) | |
| Knez Crne Gore | |
| Vladavina | 13. kolovoza 1860. - 28. kolovoza 1910. |
| Prethodnik | Danilo I. Petrović Njegoš |
| Nasljednik | on sam (kao kralj) |
| Kralj Crne Gore | |
| Vladavina | 28. kolovoza 1910. - 26. studenoga 1918. |
| Prethodnik | on sam (kao knez) |
| Nasljednik | nitko |
| Suprug | Milena Vukotić |
| Djeca | Zorka Karađorđević Milica Petrović Ana Nikolajevna Marija Petrović Njegoš Danilo Petrović Njegoš (princ) Jelena Crnogorska Mirko Petrović Njegoš |
| Puno ime | Nikola Mirkov Petrović Njegoš |
| Dinastija | Petrović Njegoš |
| Otac | Mirko Petrović |
| Majka | Anastasija Martinović |
| Rođenje | 7. listopada 1841. (julij. kalend.), Njeguši, Crna Gora |
| Smrt | 1. ožujka 1921., Antibes, Francuska |
| Pokop | Ćipurska kapelica, Cetinje, Crna Gora |
| Potpis |  |
| Vjera | Pravoslavac |
Na prijestolju je od 1860. do 1921. godine, kao knjaz a od 1910. i kao kralj, za Crnogorce neprikosnoveni Gospodar, također i književnik.
Pod njegovom je upravom crnogorska država 13. srpnja 1878. na Berlinskom kongresu dobila međunarodno priznanje i od onih država Europe koje je dotad nisu priznavale. Nakon višestoljetne izolacije, Crna Gora je oružanim i diplomatskim putem tada silno uvećala svoj teritorij i izbila na Jadransko more - Crnogorsko primorje.
Reformirao je Nikola I. državnu upravu, ustanovio Ministarski savjet, modernizirao Crnogorsku vojsku, Općim imovinskim zakonikom udario temelj pravnom sustavu, otvorio vrata inozemnim investiranjima.
Godine 1905. je Nikola I. oktroirao Ustav Knjaževine Crne Gore nakon čega je i sazvana Crnogorska narodna skupština.
Bio je uspješni vojskovođa tijekom balkanskih ratova 1912. i 1913. ali ne i u Prvom svjetskom ratu kada je Kraljevina Crna Gora pružila hrabar otpor austro-ugarskoj invaziji, no morala je siječnja 1916. kapitulirati.
Kralj Nikola se s Vladom i Dvorom sklonio u Francusku, u egzil iz kojeg se nikada nije vratio. Unatoč vojnim (Božićna pobuna i crnogorski komitskim pokretom koji je potrajao do 1929. godine) i pokušajima crnogorske diplomacije na Versajskoj konferenciji, Crna Gora nije uspjela povratiti svoj međunarodno-pravni suverenitet izgubljen krajem 1918. okupacijom i aneksacijom koje je izvršila Kraljevine Srbije.
Nikola I. je umro izoliran u emigraciji, a pokopan je u ruskoj crkvi u San Remu (Italija).
Njegovi i posmtrni ostatci njegove supruge kraljice Milene Petrović će, uz najviše državne počasti, biti 1989. vraćeni i pokopani na Cetinju, u Dvorskoj crkvi na Ćipuru.
Nikola I. ogledao se i u književnosti a najuspjeliji mu je rad Balkanska carica. Pored ove drame, napisao je i druge kao što su: Husein-beg Gradaščević i Knjaz Arvanit.[1][2]
Odlikovanja Nikole I. su, uglavnom prvostupanjska, izrađena od plemenitih metala, zlata i platine, a neka su čak ukrašena i brilijantima. Do 1910. već je bio nositelj gotovo svih najviših vladarskih odlikovanja.[3]
Podrobniji članak o temi: Crnogorska odličja do 1921.
Red svetog PetraBugarska
Kraljevski red Viktorije
Legija časti[3]
Vojnički red svetog Velemučenika i Pobjedonosnog Jurja
Red Aleksandra Nevskog sa zvijezdom u brilijantima[3]Srbija (Kneževina i Kraljevina)
Red bijelog orla[3] I. stupnja (1893.)Imao je još jedno japansko i perzijsko odlikovanje.[3]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
