Kranjska

Kranjska (lat. Carniola; njem. Krain) povijesna je slovenska pokrajina koja se prostirala od Karavanki na sjeveru do Kupe na jugu.

Povijest

U antičko doba ova je pokrajina pripadala provinciji Panoniji, a u doba seobe naroda ovuda je prošao značajan dio germanskih naroda na svome putu prema Italiji. Potom su se ovdje nakratko naselili Langobardi, a nakon njihova odlaska prema Italiji 568. godine, oko godine 590. taj su kraj naselili Slovenci. U 8. stoljeću ovo je područje, koje je zajedno s Koruškom činilo Karantaniju, pripalo Bavarskoj a time i Francima. 1040. godine uspostavljena je ovdje markgrofovija, a crkveno je taj kraj pripao Akvileji.

U vlasti Habsburgovaca

Kasni srednji vijek

Po izumiranju goriških grofova, čitav je kraj pripao 1335. Habsburgovcima.

1364. Kranjska je podignuta u status vojvodstva, a obuhvaćala je područje nešto šireg obujma od srednjovjekovne Karniole.

Pod Habsburgovcima je ovo vojvodstvo, zajedno sa Štajerskom, Koruškom i kasnijim Austrijskim primorjem (Goriška, Istra i Trst), činilo Nutarnju Austriju (njem. Innerösterreich).

Ilirske pokrajine

U kratkom razdoblju nakon napoleonskih ratova (1809. – 1814.) vojvodstvo je zajedno s Koruškom, Trstom, Dalmacijom, Istrom i drugim krajevima, bilo dijelom Ilirskih pokrajina s Ljubljanom kao glavnim gradom. Nakon toga ponovno pripada Habsburškoj Monarhiji, a do 1849. pripada austrijskom Ilirskom kraljevstvu.

Ponovna uspostava vojvodstva

Od te godine ponovno je uspostavljeno Kranjsko vojvodstvo kao austrijska krunska zemlja. Na sjeveru je graničilo s Koruškom, na sjeveroistoku sa Štajerskom, na jugo-istoku i jugu s Hrvatskim kraljevstvom, a na zapadu s Trstom, Goriškom i Istrom. Službeno je vojvodstvo uspostavljeno uredbom iz 20. prosinca 1860. i carskim patentom od 26. veljače 1861., a preuređeno je propisima od 21. prosinca 1867., kojima je zemaljsko vijeće (parlament) dobilo ovlasti donošenja zakona koji nisu pridržani carskom vijeću u kojem ga je predstavljalo 11 zastupnika. Od njih 11, dvojicu su birali zemljovlasnici, trojicu gradovi, trgovačke i industrijske komore, petoricu seoske općine, a jednoga kurija tajnim glasovanjem. Svaki prijavljeni muškarac s navršene 24 godine imao je pravo glasa. Pokrajinsko vijeće Kranjske bilo je jednodomno i imalo je 37 zastupnika, među kojima je ljubljanski biskup imao ex-officio zajamčeno mjesto. Vijeće je imalo ovlasti nad poljoprivredom, javnim i caritativnim ustanovama, mjesnom upravom, crkvenim i školskim poslovima, prometom te smještajem vojnika u doba rata i vojnih vježbi. 1901. zemaljski proračun iznosio je 3,573.280 kruna.

Glavni grad Kranjske bila je Ljubljana koja je od 19. stoljeća i kulturna prijestolnica svih Slovenaca, premda su bili podijeljeni u čak 5 nasljednih zemalja Habsburške Monarhije.

Glavni sastavni dijelovi Kranjske bile su Gorenjska i Dolenjska, uz koju je bila vezana Notranjska. Ljubljana se smjestila na granici između Gorenjske i Dolenjske. Razlika među ovim pokrajinama bila je u zemljopisnim značajkama, ali i u narodnim običajima i dijalektima slovenskog jezika.

Nakon Prvog svjetskog rata

1918., po svršetku Prvog svjetskog rata, Kranjska je pripala Kraljevini SHS, te je zajedno s Donjom Štajerskom činila Dravsku banovinu. Zapadni dio nekadašnjeg Kranjskoga vojvodstva s gradovima Postojnom, Ilirskom Bistricom, Idrijom i Šturjem pripojen je 1920. Italiji. Nakon Drugog svjetskog rata čitava Kranjska postaje dijelom SR Slovenije unutar SFRJ. Od 1991. zauzima središnji dio neovisne Republike Slovenije.

Okruzi Kranjske

Kranjska je administrativno bila podijeljena na 11 okruga:

Demografija

1900. godine Kranjsko vojvodstvo imalo 9.955 km² i 520.000 stanovnika. Od toga je 30-50 tisuća govorilo njemačkim jezikom.

Izvori

August Dimitz, Geschichte Krains, Ljubljana 1874.
Andrej Komac, Od mejne grofije do dežele: Ulrik III. Spanheim in Kranjska v 13. stoletju, ur. Miha Kosi, Ljubljana 2006.

Vidi još

Slava Vojvodine Kranjske