Južni Sudan

Južni Sudan (eng. Republic of South Sudan)^[6]je afrička država nastala podjelom Sudana na sjeverni i južni. Na sjeveru graniči sa Sudanom, na istoku s Etiopijom, na jugoistoku s Kenijom, te s Ugandom na jugu. Na jugozapadu graniči s Demokratskom Republikom Kongo, a sa Srednjoafričkom Republikom na zapadu. Južni Sudan većim se dijelom nalazi u močvarnoj regiji Sudd gdje prolazi tok Bijelog Nila. Regija Sudd se lokalno naziva i Bahr al Jabal. Južni Sudan nema izlaz na more. Rijetko je naseljen, a većina stanoviništva živi u najveća tri grada Jubi, Wauu i Malakalu. Neovisnost je stekao na referendumu na kojem se više od 98% izjasnilo za neovisnost 9. siječnja 2011. godine. Južni Sudan je siromašna zemlja, u kojoj gotovo trećina stanovništva živi ispod granice siromaštva.

Republika Južni Sudan Republic of South Sudan
Zastava Grb
Geslo "Pravda, sloboda, napredak"
Himna "South Sudan Oyee!"
Položaj Južnog Sudana
Glavni grad	Juba
Službeni jezik	engleski[1][2]
Državni vrh
- Predsjednik	Salva Kiir Mayardit
Neovisnost	9. srpnja 2011. odvajanjem od Sudana
Površina	42. po veličini
- ukupno	619.745 km2
- % vode	0 %
Stanovništvo	94. po veličini
- ukupno (2008.)	8,260.490
- gustoća	13,33/km2
BDP (PKM)	procjena 2015.
- ukupno	$23.546 milijarde [3] ([[Popis zemalja po BDP-u (PKM)|]])
- po stanovniku	$2,136 [3] ([[Popis zemalja po BDP-u (PKM) per capita|]])
Valuta	južnosudanska funta (piastra [4])
Pozivni broj	+211 [5]
Vremenska zona	UTC +3
Internetski nastavak	.ss

Povijest

Na jugu Sudana žive razna afrička plemena o čijoj se povijesti malo zna do 19. stoljeća. U 19. st. je tim prostorom vladao Egipat koji je bio pod britanskom vlašću, te su Britanci imali stvarnu kolonijalnu vlast iako je ona formalno pripadala Egiptu. Britanci su podržavali vlast Arapa, a jug su prepustili kršćanskim misionarima i nisu mnogo u njega ulagali.

Sudan je 1956. postao neovisna država. Na vlasti su bili muslimanski Arapi koji čine većinu na sjeveru države, ali su na jugu nametali islamske zakone koje kršćansko i islamsko stanovništvo nije moglo prihvatiti. Zbog toga je ubrzo nakon proglašenja neovisnosti na jugu buknuo ustanak koji se pretvorio u dva dugotrajna i krvava građanska rata. Nakon završetka posljednjeg rata 2005. se stanje smirilo iako i dalje ima provokacija (posebno nakon pogibije prvog predsjednika Južnog Sudana Johna Garanga 2005.).

Južni Sudanci su se kroz povijest osjećali zapostavljeni od središnje sudanske vlasti kojom dominiraju arapski muslimani koji žive na sjeveru Sudana. Zbog toga su u tom prostoru vođena dva građanska rata (prvi 1955. – 1972., a drugi 1983. – 2005.). Posljednji građanski rat je završen mirovnim sporazumom prema kojem je sudanski jug dobio veliku samoupravu i pravo da se za 6 godina izjasni o potpunoj neovisnosti. Referendum o neovisnosti se održao 9. siječnja 2011. godine.

Referendum se održavao od 9. do 15. siječnja 2011. godine, a rezultat je bio 98,83% glasova za izdvajanje. Predsjednik Sudana Omar al-Bašir je prihvatio rezultate i izdao republički dekret o ishodu referenduma.^[7] Južni Sudan je postao neovisnim 9. srpnja 2011.^[8] 23. siječnja 2011. su članovi upraviteljskog odbora izjavili izvjestiteljima da će država nositi ime "Republika Južni Sudan" (eng. Republic of South Sudan) "zbog familijarnosti i pogodnosti." Ostala imena koja se razmatralo su bila Azanija, Nilska Republika, Kuška Republika (pozivajući se na drevno biblijsko kraljevstvo Kuš) te Juwama, prema prvim slogovima eng. imena triju najvažnijih gradova u Južnom Sudanu Juba (čit. Džuba), Wauu i Malakalu.^[9] 14. srpnja Južni Sudan je postao država članica Ujedinjenih naroda.^[10] 15. prosinca 2013. predsjednik Salva Kiir Mayardit je optužio bivšeg potpredsjednika Riek Machar za pokušaj državnog udara.

Zemljopis

Glavni grad Juba iz zraka

Južni Sudan je vrlo rijetko naseljeno i pretežno močvarno savansko područje. Glavna tekućica je Bijeli Nil koji se zbog malog nagiba terena razlijeva u bezbrojne rukavce i čini jednu od najvećih svjetskih močvara Sudd. Sudd je vrlo teško prohodno močvarno područje koje je uvijek kroz povijest činilo prometnu barijeru i bilo nepogodno za naseljavanje i gospodarsko iskorištavanje. Osim Bijelog Nila u Južnom Sudanu postoje brojne manje rijeke (Pibor, Bahr el Arab, Bahr el Ghazal). Na krajnjem jugu postoje ogranci Istočnoafričkog visočja s najvišim vrhom Kinyeti. Najveći grad, gospodarski centar i glavni grad Južnog Sudana je Juba. Ostali veći gradovi su Malakal, Rumbek, Wau, Torit, Bor i Bentiu. Na istoku graniči s Etiopijom, Kenijom, Ugandom i DR Kongom na jugu, Srednjoafričkom Republikom na zapadu te sa Sudanom na sjeveru. Južni Sudan je velikim dijelom pusto močvarno područje Sudda koje tvori Bijeli Nil (mjesnog imena Bahr al Jebel).

Savezne države

Deset Južnosudanskih država raspoređenih u tri povijesne regije: Equatoriu, Bahr el Ghazal i Gornji Nil

Sastoji se od 10 država: Središnja Equatoria, Istočna Equatoria, Jonglei, Jezera, Sjeverni Bahr el Ghazal, Unity, Gornji Nil, Warrap, Zapadni Bahr el Ghazal, Zapadna Equatoria, koje su podieljene u tri povijesne regije:

Bahr el Ghazal

1. Sjeverni Bahr el Ghazal
2. Zapadni Bahr el Ghazal
3. Jezera
4. Warrap

Equatoria

1. Zapadna Equatoria
2. Istočna Equatoria
3. Središnja Equatoria

Gornji Nil

1. Jonglei
2. Unity
3. Gornji Nil

Deset saveznih zemalja podijeljeno je u 86 županija.

Abyei, trenutačno ima status posebne administrativne jedinice u Južnom Sudanu i njome upravlja vlastita uprava. Graniči s tri savezne države: Sjeverni Bahr el Ghazal, Unity i Warrap. Ima poseban status zbpg toga što je nakon održanog referenduma o neovisnosti Južnoga Sudana, bila okupirana od strane Sudanske vojske, a situacija i dalje nije riješena.

Stanovništvo

Najveće etničke skupine su: Dinka, Kakwa, Bari, Azande, Šiluki, Kuku, Murle, Mandari, Didinga, Ndogo, Anuak, Bongo, Lango, Dongotono, Acholi.

Religija

Većina stanovnika su kršćani, ponajviše katolici i pripadnici animističke vjere.

Politika

Južnosudanska vojnička parada na dan neovisnosi, 2011.

Salva Kiir Mayardit, prvi predsjednik Južnoga Sudana, koji je šef države, šef vlade i glavni zapovjednik oružanih snaga.

Vlada

I prije samog stjecanja neovisnosti Parlament Južnog Sudana je ratificirao tzv. prijelazni Ustav, koji je stupio na snagu u vrijeme predsjedničkih izbora.^[11] Nakon ratificiranja država je bila zabrinuta zbog predsjedničkih izbora koji su se održavali u zemlji.^[11]Pobjednik izbora, Salva Kiir Mayardit potpisao je Ustav na dan neovisnosti i time je Ustav stupio na snagu čime je izbjegnuta Ustavna kriza, čije bi posljedice mogle znatno otežati položaj novonastale zemlje.^[11][12] Prema Ustavu Južni Sudan ima mješoviti polupredsjednički sustav na čelu s predsjednikom države, koji je šef države, šef vlade i glavni zapovjednik oružanih snaga. Također predsjednik države je i ujedno predsjednik Zakonodavne skupštine i Vijeća država. John Garang ,osnivač SPLA/M-a,bio je prvi predsjednik autonomne vlasti sve do svoje smrti 30. srpnja 2005. Salva Kiir Mayardit, njegov zamjenik, položio je prisegu kao prvi potpredsjednik Sudana i predsjednik Vlade Južnog Sudana. 11. kolovoza 2005. godine kao potpredsjednika Vlade imenovao je Rieka Machara.^[6] Zakonodavna vlast je povjerena Vladi i zakonodavnoj skupštini. Južnosudanski Ustav predviđa neovisno sudstvo, čiji je najveći organ Vrhovni sud.

Razvijanje sposobnosti države

Stjecanje neovisnosti Južnoga Sudana izazvalo je među dijelom stanovništva Sudana nezadovoljstvo. Iako je predsjednik Sudana Omar al-Bašir priznao južnosudansku noevisnost i potvrdio njeno odvajanje od Sudana, vršio je pritisak na novonastalu državu. Naime, nakon neovisnosti u Južnome Sudanu su su održali izbori, koji su rezultirali pobjedom Salve Kiira Mayardita. Iako je bio i pod pritiskom Ujedinjenih Naroda, zbog nužnih reforma koje je Južni Sudan trebao, predsjednik je u svega nekoliko mjeseci uspostavio pravosudni sustav i proveo prve reforme. Vlada Južnog Sudana je provela značajan uspjeh u izgradnji vlastite sposobnosti kroz razvoj integriranog sustava za planiranje i pripremu proračuna.^[13] To je postignuto dobrim vodstvom Ministarstva financija, jakog tehničkog vodstva i podrške lokalne zajednice i samouprave.^[13] Kao rezultat Vlada je preuzela kontrolu nad financijskim poslovanjem, smanjila Porez na dodanu vrijednost (PDV), te smanjila stopu kriminaliteta i sive ekonomije.^[13]

Povezani članci

• Parlament Južnog Sudana

Izvori

1. "English shall be the official working language in the Republic of South Sudan". Inačica izvorne stranice arhivirana 21. srpnja 2011. Pristupljeno 18. travnja 2015. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
2. Engleski proglašen službenim jezikom. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. lipnja 2011. Pristupljeno 18. travnja 2015. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
3. Report for Selected Countries and Subjects Međunarodni monetarni fond
4. Hercegovina.info:<<Južnosudanska funta zvanična valuta nove države>>
5. New country, new number: Country code 211 officially assigned to South Sudan. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. listopada 2011. Pristupljeno 18. travnja 2015.
6. South Sudan. The World Factbook. CIA. 11. srpnja 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. travnja 2020. Pristupljeno 19. travnja 2015.
7. Sudanese president issues Republican Decree accepting referendum result (engl.)
8. "South Sudan backs independence - results" BBC News 7 February 2011
9. Kron, Josh. 23. siječnja 2011. Southern Sudan Nears a Decision on One Matter: Its New Name. The New York Times
10. South Sudan admitted to U.N. as 193rd member, Reuters. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. travnja 2015. Pristupljeno 14. srpnja 2011. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
11. The Transitional Constitution of the Republic of South Sudan, 2011. Government of South Sudan. Pristupljeno 19. travnja 2015.
12. The Interim Constitution of Southern Sudan of 2005. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. srpnja 2011. Pristupljeno 19. travnja 2015.
13. Planning and budgeting in Southern Sudan: starting from scratch | Publication | Overseas Development Institute. ODI. 26. srpnja 2013. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. rujna 2012. Pristupljeno 21. travnja 2015.