Hrvatski ovčar

Hrvatski ovčar je pasmina psa podrijetlom iz Hrvatske. To je hrvatska autohtona pasmina i potječe od pasa koje su Hrvati doveli sa sobom migrirajući u ove krajeve. Danas se najviše uzgajaju u Slavoniji. Hrvatski ovčar je vrlo inteligentna životinja sa snažnom potrebom za ljudskim društvom. Posjeduje dobro razvijen ovčarski nagon te je izvrstan pas čuvar. U FCI priznat je pod rednim brojem #277.^[1]

Hrvatski ovčar
Klasifikacija FCI
Skupina	Skupina 1: Ovčarski i stočarski psi
Odsjek	Odsjek 1: Ovčarski psi
Pododsjek
Standard	br. 277 na 23. lipnja 1969. ([ en] / [ fr])
Ime
Varijetet
Tip
Podrijetlo	Hrvatska
Patronat
Visina	40 - 50 cm
Masa	16 kg
Popis domaćih pasa

Standardi

Hrvatski ovčar je na granici srednje visine (visina u grebenu u oba spola je između 40 i 50 cm), crne je boje s kratkom dlakom na glavi i nogama, na ostatku tijela dlaka je duža, gusta, valovita do kovrčava. Pas je izduženog formata (10 % je duži od visine). Glava mu je relativno laka s ukupnom dužinom glave od 20 cm. Usmjereno je dug, srednje snažan, dubok, dobro zaobljen i mišićav, a rep mu je zavinut na leđa.

Povijest pasmine

Štene hrvatskog ovčara

Sudeći prema pisanim dokumentima, izgled ovog psa nije se bitno promijenio od 14. stoljeća do danas. Vjerojatno zato što posjeduje odličan nasljedni instinkt za rad s ovcama i govedima, selekcija na račun upotrebljivosti (radnih sposobnosti) spontano se provodila, što je dodatno rezultiralo i s njegovim skladnim izgledom. Najstariji zapis o hrvatskom ovčaru - “Canis pastoralis croaticus" iz 1374. godine - pronašao je, u arhivama đakovačke biskupije "otac pasmine" - veterinar prof. dr. Stjepan Romić. U tom dokumentu đakovački biskup Petar navodi da je pas visok oko 3 pedlja (oko 45 cm), da je obrastao srednje dugom kovrčavom dlakom crne boje, da mu je glava obrasla kratkom dlakom, da je polustršećih i stršećih ušiju te da je vrlo dobar za čuvanje stada svih domaćih životinja. Također navodi da su ga Hrvati doveli sa sobom u 7. stoljeću prilikom seobe u Hrvatsku iz prvobitne domovine.

Sa sustavnim uzgojnim programom već spomenuti prof. Stjepan Romić započeo je 1935. godine sa psima s đakovačkog područja. Poslije 34 godine rada, pasminu je FCI napokon priznao 1969. godine.