From Wikipedia, the free encyclopedia
Bogdan Bogdanović (Beograd, 20. kolovoza 1922. – Beč, 18. lipnja 2010.) bio je srpski arhitekt,[1] graditelj,[2] umjetnik, filozof,[2] profesor[2] Beogradskog sveučilišta, gradonačelnik Beograda od 1982. do 1986. godine.[3] Značajan je arhitekt memorijalne arhitekture,[2] spomen-obilježja podignutih u drugoj polovici 20. stoljeća, žrtvama fašizma u Drugom svjetskom ratu, širom SFR Jugoslavije. Najznačajniji spomenici Bogdana Bogdanovića nalaze se u Beogradu,[2] Jasenovcu, Garavicama,[2] Prilepu, Mostaru, Kruševcu i Leskovcu.
Bogdan Bogdanović | |
Rođenje | Beograd 20. kolovoza 1922. |
---|---|
Smrt | Beč 18. lipnja 2010. |
Poznata djela | Kameni cvijet |
Portal o životopisima |
Pojava Bogdan Bogdanovića na arhitektonskoj sceni Srbije je podjednako značajna za arhitekturu i za skulpturu. On unosi u skulpturu arhitekturalnost, koja zamjenjuje prevladavajuću figurativnost. Također, kompozicija arhitektonskog kompleksa kod njega postaje značajnija od kompozicije samog spomenika. Njegovi spomenici izviru iz samog pejzaža i predstavljaju arhitektonsku cjelinu s prirodom i okruženjem u kojem se nalaze.
Bogdanović je individualist, okrenut izvanvremenskim povijesnim uzorima. Ono što je nesumnjivo i nesporno je da je Bogdanović jedan od najkolosalnijih autora sa ovih prostora, da su njegova djela bezvremena, odnosno, svevremena, da su nastala ne pod utjecajem trenda ili stila, već iz dubine autorove kreativne osobnosti.
Bogdanović je također bio vrlo značajan pisac.[2] Njegovo djelo na tom polju predstavlja ga kao izuzetnog esejista, analitičara ali i kao pripovjedača.[3] Međunarodno su značajni njegovi brojni radovi o gradovima i arhitekturi sa mitologističkim i simbolističkim pogledima i o „ljudskoj unutrašnjoj arhitekturi“. Napisao je 25 knjiga i pisao tekstove u raznim časopisima kao „El Pais“ i „Die Zeit“ iz oblasti arhitekture i urbanizma. Njegove knjige su stilski i žanrovski vrlo različite, ali imaju jedno zajedničko u sebi: ogroman naboj duha, koncentraciju energije koju nose sobom i prenose je na čitatelje. Bogdanović je intenzivno pisao, ali je svoje knjige izdavao izvan granica Srbije, u Austriji, Mađarskoj, Hrvatskoj, Češkoj.
Iako je bio jedan od kulturnih stožera srpske arhitekture i kulture uopće, Bogdanović je, kao i njegovi veliki prethodnici, u svojoj karijeri imao neprestane uspone i padove. Bio je veliki protivnik nacionalizama svih vrsta i razaračkih politika koje su krajem 1980-ih i početkom 1990-ih zahvatile dobar dio tadašnje Jugoslavije i time neizbježno došao u sukob s režimom Slobodana Miloševića. Bojkotirali su ga njegovi kolege profesori na fakultetu, čak je bio i „isključen“ sa mjesta predavača na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. U revoltu je napustio članstvo u Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti. U razdoblju ratnih previranja, država mu je oduzela objekte u kojima je vodio Ljetnu školu arhitekture u Malom Popoviću. Nedugo zatim bio je prisiljen napustiti zemlju, nakon čega se, rezigniran, nastanio u Beču kao politički emigrant.
Osnovao je Seosku školu za filozofiju arhitekture u Malom Popoviću, nadomak Beograda, od milja nazvanu „Mistrija pod orahom“. „Zelena kutija” je knjiga-kutija sa ceduljicama, bilješkama iz njegovog života, poslije sukoba sa Slobodanom Miloševićem.
Živio je sa svojom suprugom u egzilu u Beču od 1993. godine, a od vlade Austrije je dobio nagradu za životno djelo.
Iako je kršten, njegovi posmrtni ostaci kremirani su u Beču, dok je urna sa pepelom smještena na Židovsko groblje u Beogradu.[5][6][7][8] Posmrtni ostaci njegove supruge Ksenije, koja je preminula 2017. godine, nalaze se na istom mjestu.[9]
Neka od Bogdanovićevih najznačajnijih arhitektonskih ostvarenja su:[10][11]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.