Arhiv
From Wikipedia, the free encyclopedia
From Wikipedia, the free encyclopedia
Arhiv (lat. arcivum, arcivium, archivum, archivium: magistrat), kao etimon javlja se i (grč. ἀρχή: početak, vrhovna vlast).
U znanosti danas prevladava prvo značenje u smislu ustanova koje tvore arhivsku službu na određenome području, najčešće državnom. Ostala značenja pojavljuju se rjeđe. Ponekad nazivi znanstvenih časopisa nose naziv arhiv kao npr. Arhiv za medicinu rada.
U razgovornome jeziku često se miješa s pojmom pismohrane koja se na srpskome jeziku zove arhiva (N. jed.). U starijim tekstovima pronalaze se riječi arkiv i pismara.
Arhiv je ustanova za čuvanje, skrb, obradbu i porabu arhivskoga gradiva; nekad se ovim zadaćama pridruživao i znanstvenoistraživački rad samih arhivista, koji više ne pripada u temeljne zadaće.
Arhiv je danas, kao tijelo javne vlasti koje čuva memoriju društva (totalni arhiv) vlasnik, posjednik i skrbnik gradiva različitih stvaratelja (provenijencija), okrenut je najrazličitijim korisnicima od znanstvenika raznih područja do građana, istraživača povijesti naselja, obitelji. Najčešća istraživanja su rodoslovlja ali i istraživanja najrazličitijih stručnjaka.
Od davnina arhivi čuvaju gradivo o vlasničkim pravima, dokazima o pravima i obvezama, privitke raznim postupcima, nastaju redovitim radom neke javne ustanove, industrijskog ili trgovačkog društva, bratovštine, bilježnika, vjerskih zajednica, obitelji, vlastelinstava, pojedinaca, građana. Dokumenti se odlažu u pismohrane onako kako nastaju, poput geoloških slojeva, postojano, sustavno, trajno. Nisu nastali slučajno, već automatski, svakodnevnim radom neke ustanove. Ti dokumeni su u prvome redu pravni izvor i vjerodostojnost im je bitna odrednica, oni nisu nastali zbog znatiželje javnosti, već zbog obavijesti i dokaza.
U povijesti arhiva razlikujemo tri razdoblja.
Suvremeni razvoj informacijske tehnologije i informatičkih sustava proizvodi elektroničke dokumente, te predstavlja nov izazov arhivskoj struci.
Neki znanstvenici smatraju kako postoji arhivski interes i prije početaka pismenosti. O tome je pisao Donato Tamblé, kao prve zapise vidi ljudske genome (DNA). Također i usmena predaja kao arhivsko gradivo za što su osobito zainteresirane države Afričkog kontinenta, jer je u tom području Svijeta zapisana usmena predaja često jedini povijesni izvor.
Vladari Bliskoga istoka (također Dalekoga istoka) imali su arhive, gradivo je ispisano na glinenim pločicama. Nalazišta: Mari, Mezopotamija: babilonski grad, procvat 1. pol. 3. tisuć. pr. Kr., pripadao Amorejcima, 20000 pločica s klinastim pismom. Amarna, Egipat: za vladanja Amenofisa IV. (1372. – 1352. pr. Kr.) 1888 pločica. Ugarit (danas Ras Šamra: Sirija) fenički grad-država, povijest seže u 6/7 tisuć. pr. Kr. Osim kraljevskih poznati su i gospodarski arhivi npr. Nipur, Babilonija: jedna od nastarijih banaka Svijeta koju su držali Murasi, poslovni babilonci iz 5. st. pr. Kr. Nažalost suprotno arhivističkoj teoriji gradivo Murasa razdvojeno je i nalazi se u Carigradu, Jeni, Philadelphiji i dr. zbirkama. U Staroj Grčkoj javljaju se doduše kasno, ali već u 4. st. pr. Kr. u Ateni postojao gotovo pravi državni arhiv smješten u Metroonu, hramu božice Kibele. Nažalost ništo nije sačuvano.
