Vladimirsko-Suzdaljska Kneževina
From Wikipedia, the free encyclopedia
Vladimirsko-Suzdaljska Kneževina[1][2] (rus. Владимиро-Суздальское княжество, ukr. Володимиро-Суздальське князівство); (1157. – 1328.); je sjeveroistočna staroruska kneževina na čijem je čelu bila dinastija Rurik. Kneževina je smještena u današnjem šumovitom predjelu zapadne Rusije, točnije Vladimirskoj oblasti, koja se prethodno imenovala Zalešje. Od 10. do 12. stoljeća, zemlje Vladimir-Suzdalja su se nalazile u sklopu Rostovske i Suzdaljske kneževine koje su bile pod kontrolom kijevskog kneza u sklopu Kijevske Rusi.
U 12. stoljeću, zemlje su objedinjene pod knezom Andrejom Bogoljupskim, koji je 1157. preselio svoje središte u obližnji sjeveroistočni grad Vladimir. Godine 1169. nakon sukoba s prijestolnicom Kijevske Rusi odnosno vladarima grada Kijeva, sebe je proglasio velikim knezom Vladimir-Suzdalja. Od 13. do 14. stoljeća ta je titula predstavljala najveći autoritet u sjeveroistočnim zemljama bivše Kijevske Rusi.