From Wikipedia, the free encyclopedia
Vinko Nikolić (Šibenik, 2. ožujka 1912. – Šibenik, 12. srpnja 1997.) bio je član ustaškog pokreta, hrvatski emigrantski pisac, pjesnik, publicist, književni kritičar i novinar.
| Vinko Nikolić | |
|---|---|
 Vinko Nikolić | |
| Puno ime | Vinko Nikolić |
| Rođenje | 2. ožujka 1912. |
| Smrt | 12. srpnja 1997. |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Period pisanja | 1931. – 1997. |
| Supruga | Štefica r. Hofman |
| Portal o životopisima | |
Vinko Nikolić rođen je u Šibeniku 1912. godine, u vrijeme Austro-Ugarske države. Iz dijela je grada zvanog Dolac. U rodnom gradu pohađao je pučku školu i katoličku realnu gimnaziju. Bio je polaznikom Biskupskog sjemeništa. Potom je otišao studirati u Zagreb na Filozofski fakultet gdje se upisao 1932. godine a u veljači 1937. godine diplomirao je skupinu za hrvatsku književnost i jezik.[1] 1935. pristupio je ustaškom pokretu.[2] Iz političkih razloga nije mogao dobiti namještenje te je jedno vrijeme radio kao prefekt Napretkovog konvikta u Sarajevu te potom kao dopisnik i jezični korektor novina u Zagrebu.[1] Političke promjene 1939. godine (uspostava Banovine Hrvatske) dočekuje u Zagrebu.
Na Trgovačkoj akademiji predavao je od studenoga 1939. do srpnja 1943. godine a onda je do svibnja 1945. godine predavao na zagrebačkoj Prvoj muškoj realnoj gimnaziji.[1] 1941. Kraljevina Jugoslavija propada i nastaje Nezavisna Država Hrvatska. 1941. Nikolić je kraće vrijeme stožerni pobočnik za uljudbu u ustaškom stožeru za Zagreb, zatim 1942. – 1943. u Promičbenom odjelu Zapovjedništva Ustaške mladeži.[2]
U srpnju 1943. imenovan je pričuvnim poručnikom Ustaške vojnice u Ministarstvu oružanih snaga NDH, gdje postaje nadstojnik trećeg odsjeka (Odgojno–promidžbenog) u Odgojno–nastavnom odjelu MINORS–a.[2][3] U listopadu 1944. unaprijeđen je u čin pričuvnog ustaškog nadporučnika, a u siječnju 1945. u čin pričuvnog ustaškog satnika.[2][4]
Krajem Drugoga svjetskog rata, povlači se s postrojbama NDH i civilima u Austriju. Ondje je stekao status ratnoga zarobljenika, i u tom svojstvu odlazi u Italiju u britanske zarobljeničke logore Grumo Appula i Grottaglie.[4]
Prigodom preseljavanja, 27. ožujka 1946. godine, iskočio je iz vlaka te postao političkim emigrantom.[1] U prvo vrijeme boravi u izbjegličkome logoru Fermo a poslije toga u Rimu gdje upisuje poslijediplomski studij slavistike i počinje raditi na doktorskoj tezi o modernoj hrvatskoj poeziji.[4] Budući da su okolnosti postajale sve nepovoljnije u Italiji, jer su brojni hrvatski građani u izbjeglištvu bili uhićivani i izručivani Jugoslaviji, odlučuje napustiti Italiju i odlazi u Južnu Ameriku. U Argentinu je došao 8. lipnja 1947. godine, u grad Buenos Aires. Ondje se ubrzo angažirao u novinarskom radu, te je već za par mjeseci, 1. rujna 1947. godine, zajedno s Franjom Nevistićem, pokrenuo, i do lipnja 1950. godine uređivao, zbornik Hrvatska. Iste godine zajedno s Antunom Bonifačićem pokreće časopis Hrvatska revija, koji je uređivao od prvog broja iz 1951. godine do kraja života.
Baveći se brojkom žrtava Križnoga puta, Vinko Nikolić došao je do brojke od 200 tisuća. To je procjena na koju su se najviše pozivali Hrvati u emigraciji.
U svojim člancima često se bavio i emigrantskim listom Aveom, a obrađivao je i listove Hrvatski vitez, Oganj, Novi život, Za Boga i Hrvatsku, čikašku Danicu, La Croatie, Osobu i duh, Islam, Glasnik Društva muslimana Austrije, Hrvatski radnik, Hrvatsku grudu, Hrvatsku slobodu, Rakovicu, autor je nekrologa Ceceljinom Glasniku...
Godine 1966. vraća se u Europu ali ga iste godine protjeruju iz Francuske nakon što su mu vlasti razorile slog Hrvatske revije. Poslije toga odlazi u Španjolsku, u Barcelonu, gdje zajedno sa suprugom živi od lipnja 1968. do povratka u Hrvatsku, 12. srpnja 1991. godine.[4]
Nakon povratka u domovinu, 1991. godine, svoju je cjelokupnu rukopisnu i knjižnu ostavštinu darovao Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.[5] Imenovan je, 1993. godine, za zastupnika u Županijskome domu hrvatskoga sabora.[4][6] Bio je predsjednikom Hrvatske matice iseljenika i dopredsjednikom Matice hrvatske.[5]
Umro je u rodnome gradu Šibeniku, 12. srpnja 1997. godine.
Iako je bio pripadnikom hrvatske emigracije, koju je ondašnja Jugoslavija smatrala neprijateljskom, svojim načinom pisanja stekao je veliki ugled, čak i u izrazito protivničkim redovima, tako da je povodom smrti riječi pohvale dobio i u srpskim emigrantskim listovima.
Nikolić pjesme počinje pisati još u drugome razredu gimnazije te tada uređuje i list Iskra gdje ujedno objavljuje i svoje pjesme.[4] Svojim pjesničkim djelima ušao je u antologiju hrvatskog pjesništva druge polovice 20. stoljeća "Skupljena baština", priređivača Stijepa Mijovića Kočana. Neka njegova djela je, u njenoj antologiji Żywe źródła ("Živi izvori") iz 1996. godine, s hrvatskoga na poljski jezik prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
